Guru će podučavati učenika prema njegovoj kategoriji. Najprije, ako smo bebe u duhovnom životu, on će u nama razviti sigurnost. Mi bi trebali živjeti fizički blizu gurua neko vrijeme. Isto tako, dok smo tinejdžeri nužno je da budemo blizu gurua svako toliko jer nam je potrebno mnogo potpore, ljubavi i emocionalnog izražavanja.

Kada postanemo odrasli u duhovnom životu i kad dostignemo određenu zrelost, mi vise ne živimo fizički blizu gurua jer je odvajanje nužno potrebno kako ne bi postali ovisni o guruu. Mi volimo biti ovisni o nekome jer to znači da se na njega možemo osloniti. I neko nam je vrijeme to potrebno, trebamo potporu i treba nam netko pokazati put. No ovisnost, ako se lose koristi, nikad nam ne daje šansu da istražimo naše vlastite duhovne potencijale i svjesnost.

Kada smo postigli zrelost, spremni smo za služenje čovječanstvu. Ako mi pokušamo i služimo čovječanstvu prije toga to je ego. Kada služimo čovječanstvu nakon što smo to postigli, tada je to sa poniznošću. Ako nismo razvili te kvalitete a kažemo da želimo služiti čovječanstvu, to je lukav oblik ega koji je sasvim jasan osobi koja ima razvijenu svjesnost, dok uopće nije jasan osobi koja nema razvijenu svjesnost. Osoba bez razvijene svjesnosti misli, « Kako je to divna osoba, on želi služiti čovječanstvu.» Duhovni aspirant zna razliku. Ako pokušamo služiti čovječanstvu, bez da najprije razvijemo ove kvalitete, mi sebe stavljamo, a da toga nismo svjesni, na mjesto gurua, jer guru sluzi čovječanstvu. Učenik sluzi guruu. Guru smanjuje ego kako bi pripremio učenika da sluzi čovječanstvu. Samo tada vas on tjera da izvršite vašu dužnost.

Jednom kad ste ovladali poslušnošću, što je bila stepenica prije, može to iznenada postati potporanj kojeg se vi ne želite odreci. Vi ne želite biti slobodni, i stalno se na njega oslanjate, i u strahu ste da ga napustite. Vi zaboravljate svoje originalne ciljeve i dopuštate toj ovisnosti da postanje potporanj. Kada to vidi guru on uzima potporanj i baca ga. Tada vi neko vrijeme teturate okolo dok vam noge ne postanu čvrste i dok ne možete stajati sami i povezati se sa unutarnjim guruom. On vam ne može više davati svakodnevne upute koje je u tom trenutku bilo tako lako slijediti. Iznenada njih vise nema i vi ste prepušteni sami sebi. Tada vi trebate testirati što ste naučili u životu.

Paramahamsaji je rekao da učenik ne smije uvijek ovisiti o guruu. Mi se prisjećamo što nam je govorio u prošlosti. U trenucima velikih poteškoga njegove riječi su vrlo jasne unutra. On nam je već pokazao put. Mi se moramo sjetiti što nas je on već naučio i shodno tome djelovati.
U početku smo navikli da ga fizički promatramo i da vidimo kako se on ponaša, kako djeluje i kako rješava različite situacije. Mi ga čujemo kako govori o mnogim stvarima, i nije nužno da ih sve razumijemo, jer mi smo djeca ili tinejdžeri. Ali kada odrastemo te rijeci imaju za nas veliko značenje gdje god bili. Treba postojati vrijeme kada ovisimo o unutarnjem guruu, na kojeg nas je vanjski guru uputio. Samo u vrijeme velikog unutarnjeg konflikta, kada pojedinac jednostavno ne može razlikovati put dharme, treba potražiti gurua i direktno ga pitati, kao što je Arjuna pitao Boga Krishnu na ratištu. Ostatak vremena trebamo biti slobodni da radimo po svom izboru.

Živi ovdje i vidi kako se to radi. Radi sa stavom ljubavi tada ćeš znati što da činiš sa svojim životom. Radi sa stavom nishkama (nesebičnost), i s tim ti se predaješ volji Božjoj. Predavanje volji Božjoj, to je snaga koja čini sve. Samo Bog može odstraniti blokade iz tvog urna. Samo On može očistiti tvoj um. Gledaj Njega za vodstvo. Daj Mu svoju vjeru. Predaj se volji Boga. On je snaga iza svega. On je moć iza svega. Imaj vjeru u Njega ne u mene