Poklonik: Kad se ujutro probudim, svijet već postoji i čeka me. Svakako, svijet je nastao prije mene. I ja sam nastao, ali mnogo kasnije, najranije kad sam se rodio. Tijelo je posrednik između mene i svijeta. Da nema tijela, ne bi bilo ni mene ni svijeta. M: Tijelo se pojavljuje u tvome umu, a tvoj je um sadržaj tvoje svijesti. Ti si nepomični svjedok rijeke svjesnosti koja se vječno mijenja, ali pritom ni na koji način ne mijenja tebe. Tvoja je nepromjenjivost tako očita daje ni ne primjećuješ. Dobro pogledaj u sebe i sva će se pogrešna razumijevanja i koncepcije rastopiti. Kao što najmanji vodeni organizma žive u vodi i ne mogu opstati bez nje, tako i cijeli univerzum živi u tebi i bez tebe ne može postojati.

P: Mi ga zovemo Bog.

M: Bog je samo ideja u tvome umu. Činjenica si ti. Jedina činjenica koju sigurno znaš jest: «Ovdje i sada ja jesam.» Ukloni «ovdje» i «sada» i ostat će «ja jesam», a ono je neosvojivo. Riječ postoji u sjećanju, sjećanje ulazi u svjesnost, svjesnost postoji u svijesti, a svijest je odraz svjetlosti na vodama postojanja.

P: Ipak ne mogu razumjeti kako svijet može biti u meni kad je toliko očito nešto sasvim suprotno, naime da sam ja u svijetu.

M: Čak su i tvrdnje «ja sam svijet» i «svijet sam ja» izraz neznanja. Ali, kad imamo na umu istovjetnost sebe i svijeta te je vlastitim životom potvrđujemo, iz nas izrasta moć koja uništava neznanje i potpuno ga sagorijeva.

P: Je li svjedok neznanja odvojen od neznanja? Nije li i tvrdnja «ja sam neznalica» izraz neznanja?

M: Naravno, sve što mogu istinski tvrditi jest «ja jesam», sve ostalo je zaključak. Ali zaključak je postao navika. Uništi sve navike razmišljanja i promatranja. Osjećaj «ja jesam» očitovanje je dubljeg uzroka koji možeš zvati sebstvo, Bog, Stvarnost ili bilo kojim drugim imenom. Osjećaj «ja jesam» jest u svijetu, ali to je ključ kojim se otvaraju vrata koja izvode iz svijeta. Mjesec koji pleše na vodi može se vidjeti u vodi, ali uzrok je tome mjesec na nebu, a ne voda.
P: Još uvijek ne mogu razumjeti ono najvažnije. Priznajem da je svijet u kojem živim, u kojem se krećem i u kojem postojim moja vlastita tvorevina, projekcija i zamišljanje neznanog svijeta, svijeta kakav stvarno jest, svijeta koji je građen od «apsolutne tvari», što god ta tvar bila. Svijet koji je moja tvorevina možda je sasvim drukčiji od prvobitnog, stvarnog svijeta, kao što je filmsko platno sasvim različito od slika koje se projiciraju na nj. Unatoč tome, taj apsolutni svijet postoji sasvim neovisno o meni.
M: Upravo tako, svijet apsolutne Stvarnosti na koji je tvoj um projicirao svijet relativne nestvarnosti ne ovisi o tebi i to zbog veoma jednostavnog razloga, a to si ti sam.

P: Ne postoji li kontradikcija u tim pojmovima? Kako neovisnost može dokazati istovjetnost?

M: Ispitaj kretanje promjene i razumjet ćeš. Za ono što se može mijenjati dok se ti ne mijenjaš može se reći da je neovisno o tebi. Ali ono što je nepromjenjivo mora biti jedno sa svim ostalim što je nepromjenjivo, i to zato što dvojnost podrazumijeva međudjelovanje, a međudjelovanje znači promjenu. Drugim riječima, apsolutno materijalno i apsolutno duhovno, potpuno objektivno i potpuno subjektivno u svom sadržaju i svojoj biti moraju biti istovjetni.

P: Kao i u trodimenzionalnim slikama, svjetlost oblikuje vlastito filmsko platno.

M: Možeš upotrijebiti bilo kakvu usporedbu. Glavna stvar koju trebaš shvatiti jest činjenica da si na svoje sebstvo projicirao svijet vlastitih zamišljanja koji se temelji na sjećanjima, željama i strahovima te da si u njemu samog sebe i zatočio. Prekini tu čaroliju i budi slobodan.

P: Kako se prekida čarolija?

M: Traži svoju neovisnost u mišljenju i djelovanju. Naposljetku, sve ovisi o tvojoj vjeri u sebe, o uvjerenju da je ono što vidiš i čuješ, misliš i osjećaš stvarno. Zašto ne bi doveo u pitanje vlastita uvjerenja? Nema sumnje, na platnu svoje svijesti naslikao si svijet i to je u cijelosti tvoj privatni svijet. Jedino osjećaj «ja jesam», iako jest u svijetu, nije od svijeta. Nikakvim naporima logike ili zamišljanja ne možeš promijeniti «ja jesam» u «ja nisam». Samim nijekanjem svojeg postojanja upravo ga dokazuješ. Kad jednom shvatiš da je svijet tvoja vlastita projekcija, postat ćeš slobodan. Ne trebaš se oslobađati svijeta koji ne postoji nigdje drugdje osim u tvom zamišljanju! Kakva god da je slika, lijepa ili ružna, naslikao si je sam i nisi ograničen njome. Shvati da nema nikog tko ti je nameće, već da ona postoji zbog navike da ono što je zamišljeno smatraš stvarnim. Gledaj na zamišljeno kao na zamišljeno i oslobodi se straha. Kao što se boje na ovom tepihu mogu vidjeti zahvaljujući svjetlosti, a svjetlost nije boja, tako se i svijet može vidjeti zahvaljujući tebi koji si njegov uzrok, ali ti nisi svijet. Ono što stvara i održava svijet možeš nazvati Bogom ili providnošću, ali konačni dokaz da Bog postoji jesi ti sam, a ne netko ili nešto oko tebe. Jer, da bi se postavilo bilo kakvo pitanje o Bogu, moraš postojati ti koji ćeš ga postaviti.

P: Bog je iskustvo u vremenu, ali onaj koji doživljava iskustvo bezvremen je.

M: Čak je i on od sporedne važnosti. Najvažnije je bezgranično širenje svijesti, vječna mogućnost, neizmjerni potencijal svega što je bilo, što jest i što će biti. Kad promatraš nešto, vidiš ono krajnje, ali zamišljaš da vidiš oblak ili drvo.
Nauči gledati bez zamišljanja i slušati bez iskrivljavanja. To je sve. Prestani pridavati imena i oblike onome što je suštinski bez imena i oblika. Shvati da je svaki način percepcije subjektivan, da ono što vidimo ili čujemo, dodirnemo ili pomirišemo, osjetimo ili pomislimo, sve očekivano ili zamišljeno postoji samo u umu, ali da nije stvarno, i iskusit ćeš mir i slobodu od straha.

Čak je i osjećaj «ja jesam» sastavljen od čiste svjetlosti i osjećaja postojanja. «Ja» postoji čak i bez «jesam». Dakle, čista svjetlost postoji neovisno o tome kažeš li ili ne kažeš «ja». Postani svjestan te čiste svjetlosti i nikad je više nećeš izgubiti. Bitak postojanja, svjesnost svijesti, interes u svakom iskustvu ne mogu se opisati, iako su savršeno pristupačni budući da ne postoji ništa drugo.

P: Ti o stvarnosti govoriš neposredno - kao o sveprožimajućoj, sveprisutnoj, vječnoj, sveznajućoj, kao o prvobitnom uzroku koji sve pokreće. Postoje učitelji koji uopće ne žele raspravljati o njoj. Oni tvrde da se stvarnost nalazi onkraj uma, a sve rasprave o njoj odigravaju se unutar područja uma koji je dom nestvarnog. Njihov je pristup nijekanje. Oni točno određuju ono što je nestvarno pa, nadilazeći ga na taj način, stižu do stvarnog.

M: Razlika postoji samo u riječima. Naposljetku, kad govorim o stvarnosti, i ja je opisujem kao nešto što nije nestvarno, što je bez prostora, vremena i uzroka, bez početka i kraja. To se svodi na isto. Dokle god nešto vodi do prosvjetljenja, riječi nisu važne. Je li važno guraš li ili vučeš kolica dokle god se ona kreću? U jednom ćeš trenutku možda osjećati da te privlači stvarnost, a u drugom da te odbija nestvarnost. To su samo raspoloženja koja se izmjenjuju, a oba su potrebna kako bi se postigla savršena sloboda. Možeš ići jednim ili drugim putem pod uvjetom da je to pravi put u određenom trenutku. Samo idi naprijed punim srcem, ne gubeći vrijeme na sumnju i oklijevanje. Mnogo je različitih vrsta hrane potrebno da bi dijete odraslo. Ali sam čin hranjenja uvijek je isti. Teoretski, svi su pristupi dobri. U praksi, i u određenom trenutku, krećeš se samo jednim putem.
Prije ili kasnije sasvim sigurno ćeš otkriti da onaj tko zaista želi naći istinu mora kopati samo na jednom mjestu - u sebi. Ni tijelo ni um ne mogu ti dati ono što tražiš, a to je prebivanje u sebstvu i poznavanje sebstva, odnosno veliki mir koji s time dolazi.

P: Zacijelo u svakom pristupu postoji nešto valjano i dragocjeno.

M: U svakom slučaju osnovna je vrijednost u tome da se kod tebe pojavi potreba za traganjem u sebi. Možda se igraš različitim pristupima zato što se opireš ulasku u sebe, što je uzrokovano strahom da ćeš morati odbaciti iluziju kako si nešto ili netko poseban. Da bi našao vodu, ne kopaš male rupe posvuda uokolo, već bušiš duboko samo na jednom mjestu. Slično tome, da bi našao sebstvo, moraš istraživati sebe. Kad spoznaš da si svjetlost svijeta, spoznat ćeš također da si njegova ljubav, odnosno da je znati isto što i ljubiti, a ljubiti isto što i znati. Od svih naklonosti najvažnija je ljubav prema sebstvu. Ljubav prema svijetu samo je odraz tvoje ljubavi prema sebstvu, zato što je svijet tvoja vlastita tvorevina. Ljubav su i svjetlost neosobni, ali odražavaju se u tvome umu kao spoznavanje i želja da ti bude dobro. Uvijek smo prijateljski raspoloženi prema sebi, ali nismo uvijek mudri. Jogin je osoba čija se ljubav udružila s mudrošću.

Razgovori sa SRI NISARGADATTA MAHARAJ