ESHATOLOŠKA DIGRESIJA

 

Ljudi obično vjeruju kako je svakoj nevolji uzrokom

grijeh. Pod grijehom razumiju kada netko laže, krade,

vara, otima, ubija i bludniči. Njihovo neznanje ide sve

dotle da protiv tako pojmljenog grijeha donose veoma

bučne zakone, u kojima prijete čak i vješa lima. Iako su ti

zakoni već tisućljetni, još uvijek nisu polučili nikakve

učinke.

Protiv takva općeg uvjerenja ja ovdje prosvjedujem.

Potaknut temeljnim promišljanjem, izjavljujem: uzrokom

nevolji nije grijeh. Njezin se uzrok nalazi mnogo

dublje. Utemeljen je u lošem ponašanju. A grijeh je samo

njegova posljedica.Smatram da je time ovo područje

zakona i morala,prema apostolu Pavlu, razjašnjeno, i

izvor svake ljudske djelatnosti želim utemeljiti u njenom

ishodištu, u religiji. To ne činim od svoje volje, i ne

zato što bih tu misao ja razotkrio. Ne. To je bila, kao što

kaza jedan naš suvremenik, povlastica eshatologa u

uzvišenim trenucima pri utemeljenju religija. A ja to

činim stoga što su po mom vlastitom iskustvu zakon i

moral samo naizgled ukidali grijeh, dočim nasuprot

nikada nisu ni jednu jedinu nevolju uspjeli izliječiti.

Korijen grijeha, po tome i izvor zla, mnogo je dublji od

onoga što bi moral i zakoni mogli doseći. Kaznenim

zakonom zapečaćeni grijesi posljedica su lošeg religioznog

ponašanja. Već sam rekao, a sada ću to ponovo

naglasiti: svakome je potrebno neko vjerovanje i čovjek

bez vjere ne postoji. Ako netko ne vjeruje u dobru religiju,

vjeruje u lošu. A među svim lošim religijama ateizam je

najgori.

Ali ono bitno tek slijedi. Loša religija nije posljedica

lošeg ponašanja. Ne. Loša religija jest loše ponašanje

samo. To loše ponašanje rasadnikom je svega zla i

ishodištem svakog grijeha. Ishodištem u prvome redu

moralnih pogrešaka kao što su taština, zavist, pohlepa,

bezočnost, razmetljivost, neukus. Ali isto tako i onih

grijehova koji potpadaju pod udar krivičnog zakona:

krađa, prijevara, ubojstvo.

Takozvani grijesi samo su krajnje posljedice loše

vjere. Ali i takozvane moralne pogreške samo su

posljedice. Posljedice čega? Loše religije. Što dakle treba

učiniti? Donijeti stroge zakone? Nikako! Oni se ionako

već odnose na simptome, a ne na uzroke. Poticati moralnu

disciplinu? Prigrliti askezu? Samoodricanje? Ne i

sto puta ne. Jer i to su samo posljedice. Valja promijeniti

ponašanje. Lošu religiju učiniti dobrom. Tomu ne

podučavaju krivični zakonici, ni pravnici i suci, ni kraljevi,

ni svećenici, ni moralisti, ni satiričari, a ni junaci

kreposti, ni propovjednici, ni misionari, već jedino

eshatolozi u stvaralačkim trenucima utemeljivanja

religija.

Neka se zato nitko ne čudi kako veliku ulogu zauzima

zlo u ljudskom životu. Zlo je u stvari jedini zadatak

koji valja razriješiti. Čovjek je u prapočetku počinio svoj

prvi grijeh. Sada već znamo i kakav je to grijeh bio. On

nije nešto što bi se moglo protiviti krivičnom zakonu. Ne

bi ga se moglo osuditi ni prema najstrožemu ćudoređu.

Zašto? Zato što je prvi grijeh ujedno bio i najdublji grijeh,

a najveće zlo je proisteklo iz loše vjere i lošeg ponašanja.

U tom trenutku čovjeka je uhvatio grč. Biblija ga naziva

prvim grijehom. Taj grč, koji se dogodio u temelju našeg

bića, svi mi otada nosimo u sebi. Jer taj je potres nasljedan.

Budući nas naše vlastito ponašanje stalno

razdražuje, mi bezglavo tragamo za razrješenjem. Ni

opći potop nije ga mogao isprati. Ah se zato, zajedno s

dugom, pojavilo i piće iskupljenja. Ja vino poimam kao

jedan od najvećih činova milosrđa. Vino oslobađa. Imamo

vino! U stanju smo, dakle, razriješiti taj prokleti grč.

Vino nas vraća u iskonski život, u raj, i pokazuje nam

kamo ćemo prispjeti na kraju svjetskog blagdana. Ovaj

most između prvog i posljednjeg dana čovjek može

podnijeti samo u nesvijesti. Ta nesvijest je vino.