Čovjekovo je siromaštvo nesagledivo, njegove potrebe su beskrajne, sve dok ne postane istinski svjestan svoje duše. Do tada mu svijet neprestano protječe - maštarija koja jest i nije.

Kada čovjek doživi svoju dušu, on pronalazi istinsko, središte svemira, oko kojeg se sve drugo smješta na svoje pravo mjesto. Jedino odatle može pobrati i uživati blagoslove harmoničnog života.
Nekad davno je zemlja bila tek neraspoznatljiva masa, čije su čestice bile raspršene kroz šireću silu vrućine; ona tada još uvijek nije dosegnula svoj konačni oblik i nije posjedovala ni ljepotu ni svrhu,već samo užarenost i kretanje. S vremenom, kako su njene izmaglice bivale kondenzirane u ujedinjenu okruglu cjelinu, zahvaljujući silini koja je uspjela dovesti svu sukobljenu materiju pod kontrolu središta, zauzela je svoje pravo mjesto među planetima sunčanog sistema, poput smaragdnog privjeska na dijamantnoj ogrlici.

Slično je i sa našom dušom.
Kada vrućina i kretanje slijepih impulsa i strasti ometa sve naše postupke, ne uspijevamo istinski davati niti uzimati. Ali kada kroz snagu samootkrivanja pronađemo vlastito središte u duši, služeći se silinom koja uravnotežuje sve sukobljene elemente i ujedinjuje one koji su razdvojeni, tada se svi naši odvojeni utisci preobražavaju u mudrost, i svi trenutni impulsi našeg srca pronalaze svoju potpunost u ljubavi; tada svi sitničavi detalji našeg života razotkrivaju svoju beskrajnu svrhu, a sve naše misli i djela se neodvojivo ujedinjuju u unutrašnjoj harmoniji.

To je most koji vodi do besmrtnog bića.
Ovo je istinski kraj čovjeka, pronaći onog Jednog koji je u njemu; koji je njegova istina, koji je njegova duša;
ključ pomoću kojeg otvara vrata duhovnog života, kraljevstvo nebesko. Njegovih je želja mnogo, i poludjelo one proganjaju različite stvari svijeta, jer u njima pronalaze vlastiti život i ispunjenje. Ali onaj koji je Jedan u njemu vječno traži sjedinjenje - sjedinjenje kroz znanje, sjedinjenje u ljubavi, sjedinjenje kroz ciljeve volje; njegov najveći užitak je kada dosegne beskonačno jedno unutar tog beskrajnog jedinstva.

Samo duša, Jedno u čovjeku, po svojoj prirodi može nadvladati sva ograničenja i pronaći vlastitu vezu sa Vrhovnim Bićem. Ali dok ne dosegnemo unutarnju harmoniju, i sveukupnost svojega bića, naš život je puka navika. Svijet nam još uvijek izgleda poput stroja, kojim se treba zagospodariti tamo gdje je to korisno, kojeg se trebamo čuvati tamo gdje leže opasnosti, ali sa njim nikada nije ostvareno potpuno prijateljstvo, ni u fizičkom obličju,
ni u duhovnom životu i ljepoti.

Odatle izreka iz Upanišada: Samo, oni spokojnog uma, i nitko drugi, u stanju su doseći vječni užitak,
Dodir beskrajnog misterija nadvladava površno i prisno, ostvarivši svoj prodor u neopisivu glazbu.
Drveće i zvijezde i tmurna brda izgledaju poput simbola prepunih značenja
koja se ne mogu izraziti kroz riječi.

Kada čovjekova duša odmakne svoj teški zastor ličnosti u stranu, kada je veo podignut, a ona se nade licem u lice sa svojim besmrtnim ljubavnikom, izgleda nam kao da promatramo Bitak u samom činu stvaranja novoga svijeta.
Ali, što je to stanje? Ono je poput proljetnog jutra, odiše životom i ljepotom, istovremeno jedinstveno i sveukupno.

Kada čovjekov život, oslobođen ometanja, pronađe vlastito jedinstvo u duši, tada mu svjesnost vječnog odjednom postaje prirodna i neposredna, poput svjetlosti plamena. Izglađeni su svi konflikti i kontradikcije života; znanje, ljubav i postupci su uravnoteženi; zadovoljstva i boli postaju jedno sa ljepotom, radosti i odricanja su jednaki u bogolikosti; pukotina između konačnog i beskonačnog je ispunjena ljubavlju i prelijeva se; svaki trenutak donosi vlastitu poruku vječnog; bezoblično se pojavljuje u obličju cvijeta, ili ploda; bezgranično nas uzima u svoje naručje poput oca i hoda uz nas poput prijatelja.