Mnogi ljudi misle kako je tjelesno suzdržavanje od čina preljubništva čednost/čestitost (ili ‘mnogi ljudi misle kako su čedni/čestiti ako se jednostavno u svom tijelu suzdržavaju od preljuba’), ali to ipak nije tako (ili ‘ali to ipak nije čestitost/čednost’) sve dok se čovjek također (ili ‘istovremeno’) ne suzdržava i u (svome) duhu. Jer čovjekov duh, ovdje njegov um glede osjećaja i misli, je ono što ga (ili ‘što nešto’) čini čednim/čestitim ili nečednim/nečestitim, i on je ono što odlučuje kako će se čovjek ponašati u svome tijelu. Jer tijelo je u potpunosti isto kao i um ili duh u njemu. Iz ovog slijedi da oni koji se suzdržavaju od čina preljubništva u svome tijelu, ali ne (i) u svome duhu, nisu čedni/čestiti, baš kao ni oni (ili ‘niti su čestiti/čedni oni’) koji se od preljuba u svom duhu suzdržavaju zbog tjelesnih razloga. Postoje mnogi razlozi koji uzrokuju da se čovjek suzdržava od preljuba u svome tijelu (= tjelesnog čina preljuba), a isto tako i u svome duhu zbog tjelesnih razloga; ali onaj koji ih ne izbjegava u tijelu zbog duhovnog razloga taj je i dalje ne-čestit (tj. on je i dalje preljubnik u svojoj duši). Jer Gospodin kaže:

‘Onaj koji pogleda na ženu svog bližnjeg sa požudom u očima, on je sa njom već počinio preljub u srcu.’  Matej 5:28

Nemoguće je nabrojiti sve razloge zbog kojih se čovjek suzdržava od preljuba samo u svome tijelu, pošto se oni razlikuju (ili ‘variraju’) već u ovisnosti o stanju/kvaliteti čovjekova braka (tj. bračne situacije) kao i njegovom tjelesnom stanju. Postoje oni koji se suzdržavaju (od tjelesnog preljuba) zbog straha od civilnog zakona svoje zemlje i njegovih kazni; zatim zbog straha da će izgubiti ugled a time i svoju društvenu poziciju/čast; zbog straha da će pokupiti neku (spolnu) bolest; zbog straha da će se (nakon toga) kod kuće (morati) svađati sa svojom ženom, pa nakon toga neće moći živjeti u miru (ili ‘stoga, od nespokojnog života’); iz straha da se muž ili rođak (žene sa kojom je počinio preljub) neće osvetiti; od straha da ga sluge neće pretući. Zatim postoje i oni koji se suzdržavaju zbog siromaštva, pohlepe, ili slabosti tijela koja je posljedica bolesti, ili zlostavljanja, starosti ili impotencije. Neki od njih, pošto (ili ‘među njima su također neki koji’) nisu u stanju ili se ne usude počiniti preljub u tijelu, stoga proklinju/osuđuju taj čin u duhu, tako da govore protiv preljuba kao o nečemu što je nemoralno i hvale brak. Ali ako se oni ne odreknu preljuba u duhu, i njihov duh nije motiviran sa religijom, oni su i dalje preljubnici koji taj čin počinjavaju u duhu iako ne i u tijelu (ili ‘iako ga u tijelu nisu počinili’). Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi, oni otvoreno govore u prilog preljuba. Iz ovih razmatranja se jasno vidi da čak i nereligiozna osoba može odbaciti čin preljubništva kao nešto što je štetno/uništavajuće, ali da ih nitko osim Kršćana ne može odbaciti kao grijehe. Ovime je bilo dovoljno rečeno da bi se ustvrdila istina tvrdnje kako čestitost/čednost ne može biti pripisana onima koji od preljuba odustaju jedino zbog raznoraznih izvanjskih razloga.

E.Swedenborg ‘Conjugial love (O bračnoj ljubavi) – 153’