Ne postoje Vedski majstori, već su postojale i postoje osobe koje svjedoče vječnom duhovnom stazom objelodanjenom u vjerodostojnim vedskim spisima. Oni koji su došli na kraj tog puta samo su nam potvrdili vjerodostojnost puta i samog cilja, ali njihove tvrdnje nikada ne nadilaze, ne proturječe, a niti su superiorne samom Učenju Veda.

Među velikim religijama svijeta Hinduizam nema poznatog osnivača; to je potpuno decentraliziran sistem bez ikakvih formalnih institucionalnih kontrola. Jedini zahtjev je prihvaćanje autoriteta Veda, ali one podrazumijevaju intenzivno individualno učestvovanje kroz predaju. Upravo zbog toga Hinduizam izbjegava centralni autoritet i delegirano učestvovanje; njegova vrijednost odolijeva testu vremena i iskustva i stoga on ne poznaje dogme, religiozni fanatizam i nikakvo ropstvo.

Veda- istine moraju se provjeriti kroz lično iskustvo.

Prvi dio Veda sadržava opise obreda, štovanja, pojenja, i žrtvi koji se odnosio na religioznu praksu, vedska Indija je također sadržala i rudimente moćne naučne tradicije, posebno matematike: ona je razvila moderne brojeve (koje su Zapadu donijeli Arapa, pa ih stoga pogrešno nazivamo arapskim brojevima), sistem decimalnih mjesta, nulu, osnove algebre i trigonometriju.

Drugi dio Veda, koji se naziva Upanišade, bavi se znanjem o najvišoj stvarnosti, o konačnoj istini, prirodi života i ljudskih bića, i stanjima svesti. Iako su pisane sa briljantnom intelektualnom jasnoćom i konceptualnom preciznošću, one se ne mogu usporediti sa Zapadnim filozofskim ili naučenim sistemima zasnovanim na logici i argumentima.Za razliku od Veda koje gledaju ka spolja u strahopoštovanju pojavnog svijeta, Upanišade gledaju unutra, nalazeći da su moći prirode samo manifestacija još stravičnijih moći ljudske svijesti . Postavljajući sebi pitanje "Čijim prisustvom nastaje želja koja pokreče univerzum?" , drevni mudraci su došli do odgovora da je svijest ono što pokreče svijet , koja kod ljudskih bića između ostalog ima funkciju spoznaje . Zbog toga su upanišadski mudraci pokazali jedinstvenu preokupaciju stanjima svesti, usredsređujući se na medijum svijesti i saznanja - um , podvig koji je bez paralela u povijesti bilo koje religije ili nauke.

Takva su pitanja postavljali upanišadski mudraci, ali se oni nisu zaustavili samo na debatiranju o njima. Oni su postali fascinirani otkrićem, kako se koncentracija produbljuje, um zapravo prolazi kroz stanja svijesti koja oni istražuju . A u koncentraciji na samu svijest - "Tko je onaj koji saznaje?" - ustanovili su mogućnost razdvajanja nekoliko slojeva uma promatrajući kako on funkcioniraju, isto onako objektivno kao što kakav botaničar promatra svijet.
Značaj ovog otkrića ne može se prenaglasiti. Jer je svijest polje svih ljudskih aktivnosti, kako vanjskih tako i unutrašnjih (doživljaji, aktivnosti, imaginacija, znanje, ljubav ) - nauka o svijesti nudi mogućnost centralnih principa koji objedinjuju sav život i sve što postoji .

"Upoznajući jednu stvar od zlata," zapažaju Upanišade, "upoznajemo sve stvari napravljene od zlata; one se razlikuju samo po imenu i obliku, ali je zlato materijal od kojeg su sve napravljene ." I pitale su se, "što je to čijim spoznajom možemo upoznati prirodu svega ostalog?" Odgovor su našle u svijesti .

Proučavanje svijesti je nazvano Brama-vidja ,što znači i "najviša nauka" i "nauka o Najvišem"!
Važno je razumjeti da bramavidya nije intelektualno, teorijsko proučavanje . Praksa upanišadskih mudraca sadržala je i potpunu obuku intelekta, ali bramavidya nije psihologija ili filozofija . Ona je strogo empirijska, laboratorijska nauka u kojoj je čovjekov um i istraživač, i sredstvo istraživanja i predmet istraživanja , gdje je um okrenut ka unutra, putem discipline koju su nazivali meditacija .
Međutim, meditacija u upanišadskom smislu nije refleksija ili bilo koja druga vrsta diskurzivnog mišljenja. Ona je čista koncentracija , uvježbavanje uma da se fokusira na nutrinu bez odvraćanja pažnje, sve dok se ne stopi sa predmetom svoje kontemplacije .

Kada sanjamo, zapažaju Upanišade, ostavljamo jedan svijet i ulazimo u drugi. U tom svijetu snova nema kočija, ni životinja koje ih vuku, ni putova po kojima se vozi, već sam čovjek stvara kočije, životinje i
putove na osnovu utisaka iz prethodnih iskustava (Brihadaranjaka upanišada, IV.10). A onda skok uvida: " Svatko to doživljava, ali nitko ne zna onoga tko je taj što to doživljava. " što je isto u oba svijeta, i tko je promatrač u budnom stanju i u snovima? To ne može biti tijelo, jer se u snovima promatrač odvaja od tijela i fizičkih čula i stvara svoja vlastita iskustva - iskustva koja, po svojim fiziološkim reakcijama, mogu biti isto onoliko stvarna koliko i ona iz života u budnom stanju. Snovi i java su napravljeni od istog materijala i što se tiče nervnog sistema, oboje vrste iskustava su stvarna. Kada se probudimo iz sna tada ne prolazimo iz nestvarnosti u stvarnost, već iz jednog višeg nivoa stvarnosti u niži nivo. 

Stanje u kojem vanjski svijet potpuno iščezava iz svijesti ne znači nesvjesnost: meditacija je stanje krajnje intenzivne unutarnje budnosti. Bramavidya se ne bavi uvidima do kojih se
dolazi koncentracijom na određeni aspekt života; nju zanima kako koncentracija uopće generira uvide . Promatrajući što se događa sa produbljivanjem koncentracije, upanišadski mudraci su naučili da od uvida naprave nauku i umjetnost – nešto čime se može ovladati i onda to znanje prenositi drugima.

Girija