Veći dio ljudske boli je nepotreban. Sve dok um bez nadzora upravlja vašim životom, bol stvarate sami.

Bol koju sada stvarate uvijek predstavlja neki oblik neprihvaćanja, neki oblik nesvjesnog otpora onome što jest. Na razini misli, otpor je neka vrsta prosuđivanja. Na emocionalnoj razini, ona je neki oblik negativnosti. Jakost boli ovisi o stupnju opiranja sadašnjem trenutku, a taj otpor ovisi o tome koliko ste poistovjećeni sa svojim umom. Um uvijek pokušava zanijekati sadašnji trenutak i pobjeći od njega. Drugim riječima, što se više poistovjećujete s umom, to više patite. Ili bismo to mogli i ovako izraziti: što ste sposobniji poštovati i prihvaćati sadašnji trenutak, to ste slobodniji od boli i patnje - a ujedno ste oslobođeni i egoističnog uma.

Zašto um najčešće niječe sadašnji trenutak i opire mu se? Zato što ne može djelovati i zadržati sve pod nadzorom ako ne postoji vrijeme, a vrijeme su prošlost i sadašnjost, stoga bezvremeni sadašnji trenutak shvaća kao prijetnju. Vrijeme i um zapravo su neodvojivi.

Zamislite Zemlju na kojoj nema ljudskoga oblika života, naseljenu samo biljkama i životinjama. Bi li na njoj i dalje postojali prošlost i budućnost? Bismo li i dalje o vremenu mogli govoriti na nekakav smislen način? Pitanje: »Koje je doba?« ili: »Koji je danas datum?« —kad bi ih imao tko postaviti - bila bi sasvim besmislena. Hrast ili orao zbunili bi se nad takvim pitanjima. »Koje je doba?« pitali bi. »Pa, sada je sadašnjost. Sadašnji trenutak. Što bi drugo moglo biti?«

Da, da bismo u ovom svijetu mogli djelovati potreban nam je um, upravo kao i vrijeme, ali u stanovitom trenutku oni preuzimaju naš život te dolazi do pogrešnog postupanja, boli i patnje. Kako bi bio siguran da će uzde ostati u njegovim rukama, um sadašnji trenutak neprestano pokušava prikriti prošlošću i budućnošću, a kad vitalnost i beskonačni stvaralački potencijal Bića, koje je neodvojivo od sadašnjeg trenutka, prekrije vrijeme, um zamagljuje vašu istinsku narav. U ljudskom se umu nagomilava sve teži teret vremena. Pod tim teretom pate svi pojedinci, ali svaki od njih ujedno svakom dragocjenom trenutku, zanemarujući ga ili niječući, dodaje još veći teret ili ga svodi na sredstvo kojim stiže do nekog budućeg trenutka koji postoji samo u umu, a nikada u stvarnosti.

Gomilanje vremena u kolektivnom i pojedinačnom ljudskom umu ujedno obuhvaća i goleme količine zaostalih bolova iz prošlosti. Ako više ne želite stvarati bol sebi i drugima, ako više ne želite povećavati ostatke bolova iz prošlosti koji još žive u vama, tada više ne stvarajte vrijeme ili ga barem ne stvarajte više nego što je potrebno dok se bavite praktičnim vidovima vlastita života.

Kako prestati stvarati vrijeme? Duboko u sebi shvatite kako uvijek imate samo sadašnji trenutak. Neka Sada postane prvobitna žarišna točka vašega života. Dok ste prije boravili u vremenu i tek nakratko posjećivali Sadašnji trenutak, sada prebivajte u njemu, a tek nakratko posjećujte prošlost i budućnost kad se morate pozabaviti praktičnim vidovima svoje životne situacije. Sadašnjem trenutku uvijek recite: »Da«. Što bi moglo biti jalovije i nego stvarati unutarnji otpor nečemu što već postoji!

Što bi moglo biti luđe nego se suprotstavljati samom životu, koji jest sada i uvijek samo sada? Predajte se onome što jest. Recite »da« životu - i vidjet ćete kako život iznenada počinje raditi za vas, umjesto da vam se suprotstavlja.