Zašto i kako oprostiti svojim roditeljima

 

Maya Angelou, američka književnica, je napisala: “Shvatiš da si odrastao onog momenta kad oprostiš svojim roditeljima.” Shvativši da mnogi odrastaju upravo zamjerajući onima koji su nas na ovaj svijet i donijeli, odlučih za savjet upitati Vladu Ilića, terapeuta i senior-edukatora, koji radi obiteljski raspored – poredak ljubavi po izvornoj metodi Berta Helingera, čiji odgovor prenosim u potpunosti:

 

“Što se događa u duši kad iz bilo kojeg razloga odbacujemo oca ili majku? Kada majci ili ocu nešto zamjeramo, kada smo ljutiti na njih? Na koga smo zapravo ljutiti?

 

Ljuti smo na same sebe. Htjeli mi to ili ne, i ono što nam se u ocu ili majci najmanje sviđa – boravi u nama. I što se više trudili da te nemile osobine i obrasce ponašanja potisnemo i odbacimo, oni sve više i snažnije izbijaju na površinu u nama samima. Dakle, ljuti smo na onaj dio oca ili majke koji nam se ne sviđa u nama samima. Odbacujući njih – odbacujemo sebe. I tako se u našoj duši s vremenom stvaraju „slijepe mrlje“ koje ne volimo, koje odbacujemo, s kojima se ni slučajno ne želimo suočit i iz dana u dan sebe sve manje volimo, tragajući za idealnim partnerom u nadi da će nas on zavoljeti bezuvjetno – a sami sebe ne volimo! Apsurdno, zar ne? U stvari, ponašamo se kao malo dijete i od partnera očekujemo da nas voli na isti način kako nas voli mama – bezuvjetno.

 

Osnova našeg postojanja, ono što nam je svima zajedničko, jest da svi imamo oca i majku. Glavni izvor naše snage je energija života koja od naših predaka, preko naših roditelja, teče k nama, i njen središnji dio – naša obitelj. S majkom i ocem povezani smo, dakle, tim osnovnim izvorom naše snage, ali istovremeno i s onim što baš ne želimo, što nam se baš i ne sviđa. I ako biste sada upitali sebe što je to što vam se ne sviđa u vašoj primarnoj obitelji, što je to što vam se ne sviđa kod vaših očeva, što je to što ne želite da bude tako, za što želite da bude drugačije – što biste rekli? Koja osobina vam se uopće ne sviđa, koje su to osobine koje organski ne podnosite kod svog oca? Što je to što nikako ne valja kod očeva? Što je to za što ste još kao mali znali: „Kad narastem, nikad neću biti takav ili takva!“ Najčešći odgovori koje na to pitanje dobivam, jest da su očevi:

 

„Teški, lažovi, strogi, suzdržani, hladni, nema ih, nisu prisutni, materijalisti, egoisti, sebični, alkoholičari, grubi, agresivni, nasilni, stalno nervozni, ne pružaju ljubav i toplinu, egocentrični, apsolutisti, drže se po strani, bez empatije, sebični“ itd.

 

A kako je s mamama? Što je to što vam se nimalo ne sviđa kod mame, što kod nje nikako – ili još dublje, organski – ne podnosite? Što je to što ste još kao mali znali: „Kad narastem, nikad neću biti takav ili takva!“? Najčešći odgovori koje na to pitanje dobivam, jest da su majke:

 

„Kontrolorke, egoistične, stroge, posesivne, pametuju, hladne, kukavice, bijesne, nema ih, nisu prisutne, svi su joj preči sem nje same, ne misli na sebe, nepovjerljiva, emocionalno smrznuta, preosjetljiva, vidi sebe kao žrtvu, podređena, više misli o novcu nego o djeci, više misli o djeci nego o sebi, hoće sve da zna, slaba, prezauzeta, hladna, uvijek u pravu, misli da sve zna najbolje“…

 

To su samo neke od osobina koje vam se ne sviđaju kod vaših roditelja, neke od onih koje ne biste želeli da se ispolje u vama. Neke od njih ponekad su toliko izražene da ne samo što vam se ne sviđaju, nego ih organski ne podnosite.

 

Što nam zapravo govori ta poznata sintagma našeg starog narodnog jezičnog blaga?

 

Kad nešto organski ne podnosite, znači da ste određenu osobinu svoje majke ili oca toliko potisnuli da ona iz dubine nesvjesnog ponovo pronalazi put ka površini – tako što nalazi utočište u nekom organu: na primjer, u jetri, žuči, štitnoj žlijezdi, bubrezima, želucu itd. To s vremenom dovodi do disfunkcije i oboljevanja organa.

 

Kada neku osobinu ne podnosite – sve to što ne podnosite kod svog oca, na primjer – što radite s tim? Suočavate li se s tim, po načelu: „Tata, dođi da se suočim s tom temom – npr. agresije, ljutnje, bijesa ili lažljivosti, da vidim zašto si ti toliko bijesan ili zašto si lažov, što je to što uzrokuje lažova u tebi.“ Naravno da to ne činite, a i kako biste – jer to je onaj najteži, najbolniji dio… I zato pribjegavamo drugim strategijama. Na primjer, kažemo: „To nema veze sa mnom“ i umjesto da se s tom temom suočite, vi je potiskujete duboko, duboko u sebe, duboko do zaborava. Dok potpuno ne zaboravite, na primjer, očevu ljutnju i bijes, tako da potiskujete u sebi konflikte i svakodnevne situacije u kojima osjećate da su drugi prema vama nepravedni, ne izražavajuć pritom ni bijes ni ljutnju, sve dok vam jednog dana zbog toga ne oboli žuč. Ili se, na primjer, zareknete „Ja nikad neću biti takav lažov kao moj otac!“, pa učinite sve da održite sebi dano obećanje – i zaista ne budete lažov, postanete najiskrenija osoba na svijetu, ali iz vašeg nesvjesnog, duboko u vama raste crv lažova koji kao magnet privlači lažove, pa nađete partnera koji će vas lagati na svakom koraku, gdje god stigne…

 

Ali dok ste zaljubljeni, to ne vidite. Opijeni hormonima sreće, u zaljubljenosti ne samo što to ne vidite, nego se ljutite na svakoga tko vam na to ukazuje. Kada prestane zaljubljenost, te laži postaju i vama vidljive: prvo ste potpuno izvan sebe od takvog otkrića, onda pokušavate pomoći partneru da ne bude takav, pa kritizirate i svađate se zbog toga, sve dok ne počnete organski mrziti partnera, ili ga u najmanju ruku ne podnosite, želeći da se što pre razdvojite. Ali u ovom slučaju to neće puno pomoći, jer duboko iz sfere nesvjesnog privukli ste onu temu koju ne želite vidjeti u svom ocu i zato ste je potisnuli. Vaš partner u ljubavi praktično preuzima vašu temu i laže umjesto vas. Možete naći i drugog partnera, ali on će biti još veći lažov, i tako redom… sve dok se konačno ne suočite s temom koju ste potisnuli.

 

Sve ono što vam se u vašem ocu i majci ne sviđa, sve ono što ste duboko potisnuli, pretvara se u vama u slijepe, tamne mrlje, i tijekom vremena tako postajete nalik leopardu – puni slijepih, tj. tamnih mrlja. Tamne mrlje stoje za osobine ili strukture ponašanja koje ne podnosimo i s njima se ne želimo suočiti. To je ono što ne volimo u ocu i majci koji borave u nama, to je ono što ne volimo u sebi, a kad bolje razmislimo –gotovo uopće ne volimo sebe, još gore, organski se ne podnosimo…

 

Ali budući da smo svjesna bića, obdareni smo mogućnošću da uvijek imamo „džokera u rukavu“, pa u svakoj situaciji, tako i ovoj, brzo nalazimo rezervnu varijantu. Ako ne volite sebe, sebe organski ne podnoste, a istovremeno čeznete za ispunjenjem u ljubavi, uglavnom uspjevate naći neku budalu da vas voli. Zar nije tako? Kada takvoj vezi dođe kraj i nastupi razočaranje, najčešće ostaje široka lepeza epiteta koje upućujete osobi koju ste do jučer toliko voljeli: „Budalo, kretenu, idote…“ itd. Ali još na samom početku trebalo vam je biti jasno da to može biti samo neka budala, da ne može biti nitko normalan! Jer ne volite sebe, a od druge osobe očekujete da vas mora voljeti, i to bezuvjetno! To je vrlo rasprostranjena, sveprisutna ideja o velikoj, idealnoj ljubavi. I skrivena kratkovida nada u izlazak iz situacije neljubavi…

 

Idealna ljubav

 

Ukoliko se od drugog zahteva bezuvjetna ljubav, ili jedno od partnera želi zadržati drugog govoreći mu da bez njega ne može živjeti, to je jasan signal da je došlo do zamjene i projekcije, da se prema partneru neko odnosi kao malo dijete prema majci, koje bez nje teško može preživjeti. Za onog drugog to je previše, ne može izdržati i povući će se iz takve veze, jer osjeća da se od njega zahtjeva nešto što nije u stanju da dâ, ili će se onaj prvi razočarati i naljutiti što od voljene osobe nije dobio to što je očekivao.

 

Da ne biste stalno nalazili budale da vas vole, mnogo je jednostavnije zavoljeti sebe. Koji je to prvi korak koji moramo napraviti da bismo bili spremni za ljubav, za ljubav koja ima budućnost? Dakle, reći majci i ocu: „Volim te. Volim te upravo takvu kakva jesi, upravo takvog kakav jesi“, u stvari, reći samome sebi: „VOLIM TE (VOLIM SEBE)!“

 

I onda se osjećamo potpuno. Osjećamo se spremnim za slijedeći korak.

 

Ono što su još do prije nekoliko generacija naši djedovi, pradjedovi, bake, prabake imali mogućnost naučiti u svojim obiteljima, u tim velikim obiteljima u kojima je zajedno živjelo po nekoliko generacija, danas je, na žalost, sve manje moguće: gdje naučiti kad obitelji gotovo da više i nema? Vrlo djelotvornu mogućnost da naknadno spoznamo i naučimo bitne zakonitosti života pruža nam poredak ljubavi.

 

Dakle, kako zavoljeti sebe, kako izvan svih tih mrlja i ideja zavoljeti sebe? Tako što ćete pogledati svog oca, ili – ako je to za početak preteško, ili ako otac više nije živ pa vam je teško zamisliti takvu situaciju – doći na poredak ljubavi i odabrati predstavnika za oca, i pogledati ga onakvog kakav jest, sa svim tim što ga sačinjava, i onda reći ocu: „Tata, ja te volim, ja te volim takvog kakav jesi.“

 

Kada ste to posljednji put rekli svome ocu? Jeste li mu to ikada rekli? Kada to kažete svome ocu, istovremeno ste izrekli i ocu koji živi u vama, rekli ste i sebi. I na takav način doprinosite da sve te tamne mrlje nestanu s vas, a svom ocu vraćate sve njegovo što ste preuzeli od njega, sav taj teret koji ste tako dugo nosili na sebi, ujedno mu vraćajući i dostojanstvo da se sam nosi sa svojim bremenom. A tako – tom jednostavnom rečenicom: „Tata, ja te volim takvog kakav jesi“ – u vama nestaje i mehanizam privlačenja upravo onoga što najviše ne podnosite. To, naravno, mora biti izrečeno iskreno, iz dubine duše.

 

A onda treba reći i mami: „Mama, ja te volim takvu kakva jesi.“ Na takav način zavoljet ćete sebe, a onda osjećate da ste i sami zaista voljeni, kada volite sve u sebi – i ono što vam se do maločas nije sviđalo. Tek tada u vama se pokreće nova mogućnost onoga što vi jeste.

 

Dokle god ste u otporu prema bilo čemu što je vezano za vašeg oca ili vašu majku, vaša podsvijest, vaše nesvjesno dovodi vas u situaciju da takav sadržaj ponavljate i on postaje sudbinski. Zašto? Jer to što je odbačeno ponavljat ćete toliko puta dok ga ne naučite integrirati. Tek kada ga integrirate, na pravom ste putu ljubavi prema sebi, spremni za pravu ljubav, tek onda privući ćete prave osobe koje su upravo tu za vas, kao što ste vi tu za njih.”

 

Preuzeto s: sanmagazin.com