Strah je dominantan duh u svijetu. Njegov zli utjecaj primjetan je na svakom području ljudskog života. Čovjek se uglavnom boji bolesti, osamljenosti, otuđenosti, odbačenosti, besperspektivnosti, neuspjeha, neimaštine, društvenih sukoba, ratova i opće neizvjesnosti. Nemoguće je nabrojati sve vrste strahova (fobia) koje medicina pokušava liječiti. Čovjek se može bojati doslovno svega i svakoga. Duh straha treba provodnik kojim će ući u ljudsko biće i zauzeti položaj u srcu i duši. Na tjelesnoj razini čovjek ima pet osjetila koja ga izvještavaju o stanju okoline i pomažu mu u prosudbi i donošenju odluka. Biblija spominje dva osjetila koja su i najčešći provodnici straha u životnim okolnostima.

Prvi provodnik je vid. Izvještaj iz Matejevog evanđelja iskoristit ćemo i u narednim poglavljima zato što tako predmet možemo sagledati iz svih kutova i dobiti cjelokupno otkrivenje.

Isus je upravo završio čudo hranjenja tisuća ljudi. Učenicima je naložio da uđu u lađicu i otplove na drugu obalu (14:22). On se povukao u osamu i molio do kasno u noć. Cijeli događaj koji je uslijedio bio je dio Božjeg nauma u osposobljavanju učenika za uspješan život vjere i nadvladavanje strahova koji bi ih u tome mogli spriječiti. Isus nije slučajno učenike ostavio same u lađi. Htio im je provjeriti ponašanje kada nije tjelesno prisutan s njima. Bila je to priprema za budući period u kojem će Sveti Duh preuzeti vodstvo u životu vjernika (Ivan 16:5-7).

U dvadeset četvrtom stihu čitamo “da se lađica već nalazila na morskoj pučini; bili su je valovi, jer je udario protivan vjetar”. Ovo bi se moglo nazvati uvodnim djelovanjem duha straha. Lađa je bila njihov jedini oslonac i sigurno utočište na nemirnoj vodi. Zajedno s njom zaljuljalo se i povjerenje učenika. U sljedećem stihu vidimo “da je Isus za vrijeme četvrte noćne straže došao k njima, hodajući po moru”. Očekivalo bi se da će Njegovo vidljivo pojavljivanje ohrabriti učenike i vratiti im poljuljanu sigurnost. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Kroz njihove oči nije ušla vjera, nego strah: “Kad su ga opazili gdje ide po moru, učenici su se UPLAŠILI i rekli: 'Sablast!', te od STRAHA POČELI VIKATI.” (26)

Izreka kaže: “U strahu su velike oči!”

Pogledajmo slučaj iz kuta Božje volje. Što je Isus htio postići kod svojih učenika hodajući po vodenoj površini? Upravo ono što im je rekao odmah nakon što su podlegli utjecaju straha: “BUDITE ODVAŽNI! Ja sam, NE BOJTE SE!” (27) Učenici nisu primijetili da Isus sigurno hoda po istim valovima koji su prijeteći udarali u njihovu lađu. To je stvarna i česta životna okolnost. Ne uspijemo li prepoznati Isusa koji nam prilazi, strah će nas uvjeriti da pred sobom vidimo sablast. Naime, neprijatelj uvijek želi da pomislimo kako je Božja prisutnost nestvarna. Valovi tada izgledaju visoki, a Božje pomoći kao da nema nigdje na vidiku. U tom slučaju neprijateljska sila kroz vidno osjetilo negativno utječe na nas. To je glavni razlog zašto počinjemo gubiti nadzor nad ponašanjem. Upravo je to ono što se dogodilo učenicima kad su od straha počeli izbezumljeno vikati i zapomagati.

Petar je htio dokaz da pred njima stvarno stoji Božji Sin: “Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!” (28) Vjerovao je da će moći hodati po vodi, bude li ga Isus pozvao. Upravo se to i dogodilo. Isus mu je rekao: “Dođi!” (29) Nastavak stiha otkriva “da se Petar spustio s lađice i pošao po vodi da dođe k Isusu”. Međutim, strah je opet kroz vidno osjetilo preuzeo nadzor nad učenikom koji je odlučio hodati vjerom po vodi. Bitno je da vidimo uzrok spomenutom: “Ali se UPLAŠIO kad je vidio snagu vjetra, te je počeo tonuti i vikati: 'Spašavaj, Gospodine'“. (30) Ovaj slučaj je obrađen i u odlomku 'Prekid hoda vjere'.

U šestom poglavlju Druge knjige o Kraljevima opisano je Elizejevo djelovanje kojem je bilo cilj sprečavanje vojske aramejskog kralja u osvajanju Izraela. Bog je proroku u više navrata objavljivao neprijateljske naume. Kralj je uslijed toga postao uznemiren do te mjere da je vremenom počeo sumnjati u djelovanje doušnika u njegovom taboru. Jedan od časnika otkrio mu je da prorok Elizej na nadnaravan način čuje svaku riječ koju on izgovori i tako otkriva izraelskom kralju aramejske vojne naume. Odmah nakon toga kralj je poslao izvidnicu koja je trebala otkriti mjesto gdje se prorok nalazi i privesti ga. Saznavši da je u Dotanu, poslao je tamo konje, kola i jake čete. Vojska je do grada stigla tijekom noći i opkolila ga.
Prizor koji je prorok ugledao nakon što se probudio nije ulijevao nadu u povoljan rasplet. Svuda naokolo bili su postrojeni konjanici. Elizejev mladi poslužnik jako se uplašio onoga što je vidio tjelesnim očima i bojažljivo je pitao: “Ah, gospodaru moj, što nam je činiti!” (15) On mu je samo rekao: “NEMOJ SE BOJATI, zato što ih ima više s nama, nego s njima.” (16) Naravno, mladić nije mogao shvatiti što mu prorok poručuje. On je vidio samo tjelesnim očima. Upravo zato se prorok ovako pomolio nad njim: “Jahve, otvori mu oči da vidi!” (17) Tjelesnim očima dotičemo vidljivu dimenziju, a duhovnim nevidljivu. Nakon prorokove molitve mladić je ugledao prizor koji mu je do prije nekoliko trenutaka bio skriven: “… i on je vidio, gora oko Elizeja bila je sva pokrivena ognjenim konjima i kolima!”

Na brdima okolo grada nalazila se i druga vojska, nevidljiva tjelesnim očima. Tisuće Božjih anđela postrojilo se i čekalo zapovijed o napadu na aramejsku vojsku. Bog je u ovom slučaju pokazao čak i svojevrsni smisao za humor. Na prorokovu molitvu zaslijepio je oči neprijateljskih vojnika i oduzeo im moć rasuđivanja. Elizej ih je u ošamućenom stanju prošetao do Samarije i izraelskog kralja, velikodušno im pošteđujući čak i život. Presudno je ono što vidimo! Ukoliko smo pod utjecajem vidljive dimenzije strah će prije ili kasnije naći prolaz u naš život. S druge strane, nasljedujemo li Elizejevu vjeru naše će duhovne oči uvijek biti širom otvorene.
U takvom stanju svjesni smo Božje duhovne podrške
u svakom trenutku našeg života.

Drugi provodnik straha je sluh. U Prvoj knjizi o Samuelu čitamo o događajima pred dvoboj između izraelske i filistejske vojske. Iz njihovih bojnih redova izašao je izazivač. Zvao se Golijat, a bio je iz Gata. Njegov nastup u potpunosti pokazuje sklad djelovanja duha straha kroz osjetilo vida i sluha. Zadržimo se još trenutak na vidu. Izvještaj otkriva zastrašujuću činjenicu “da je bio visok šest lakata i jedan pedalj”. (17:4) To znači da je pred izraelsku vojsku izašao div visok dvjesto devedeset dva centimetra. U dvadeset četvrtom stihu istog poglavlja vidimo kako je njegova vidljiva pojava djelovala na vojnike: “A čim su Izraelci ugledali toga čovjeka, svi su pobjegli daleko od njega i UHVATIO IH JE STRAH.”

Golijatova vidljiva pojava uplašila je izraelsku vojsku. Pogledajmo kakav su razoran učinak na njih imale njegove izgovorene riječi: “Kad je Šaul i sav Izrael čuo što je rekao Filistejac, OBUZEO IH JE STRAH I DRHTAJ.” (11) Ovaj slučaj obrađen je i u odlomku 'Uništenje borbenosti'. Izgovorene riječi su provodnik duha straha i djeluju na osjetilo sluha. Sotona nastoji uplašiti i paralizirati čovjeka kroz riječi prijetnje, zastrašivanja ili omalovažavanja. On vrlo često djeluje na takav način u ljudskim životima od najranijeg djetinjstva, stvarajući tako traumu i komplekse kojima ljudi mogu biti izloženi cijeli život. Najčešće toga uopće nisu svjesni.

Osjetilo njuha također provodi duh straha. Određena sjećanja na događaje u bližoj ili daljnjoj prošlosti mogu u čovjeku iznenada oživjeti putem mirisa povezanih s neugodnim iskustvom. Miris krvi može nas podsjetiti na našu ili nečiju neugodnu ozljedu, ranjavanje ili smrt. Slijepi ljudi izloženi su strahu od nevidljivih prepreka koje im stoje na putu. Kretanje bez osjetila vida izaziva osjećaj nelagode i stalne prijetnje opasnosti. Izloženost takvom pritisku postupno crpi snagu iz čovjeka i čini ga nemoćnim. Ljudi koji slabo ili uopće ne čuju ne mogu predosjetiti potencijalnu opasnost povezanu sa zvukom i zato ponekad trebaju neophodne mjere zaštite.