Kad mi je kardinal Ugo Poletti, vikar za biskupiju Rim, povjerio službu egzorcista, nisam ni slutio kakav ću golem svijet upoznati i koliki će broj ljudi zatrebati moju pomoć. Najprije sam zapravo trebao pomagati patru Candidu Amantiniju, poznatom egzorcistu, posjećivati ljude iz čitave Italije, pa čak i inozemstva, kojima je bila potrebna pomoć. To je za mene doista bila velika milost. Egzorcist se naime ne postaje sam od sebe, već samo uz velike teškoće i po cijenu neizbježnih zabluda na štetu vjernika. Vjerujem da je pater Candido jedini egzorcist u svijetu koji ima tako bogato iskustvo. On je u svakom slučaju obavljao tu službu neprekidno tijekom trideset šest godina. Nisam dakle mogao poželjeti boljega učitelja i zahvaljujem mu za bezgranično strpljenje kojim me uveo u tu službu koja je za mene bila posve nova.

Tada sam otkrio još nešto: naime, da u Italiji ima ma­lo egzorcista, a tek je mali broj njih zaista obrazovan. Još je gore stanje u drugim zemljama, tako da k meni dolaze i ljudi iz Francuske, Austrije, Njemačke, Švicarske, Špa­njolske, Velike Britanije i drugih zemalja koji -po vlasti­tim iskazima- ne nalaze egzorciste u svojoj domovini. Je li to posljedica nemarnosti biskupa i svećenika? Ili čak posljedica nedovoljna uvjerenja u potrebu i učinkovitosti te službe? U svakom slučaju osjećam se ponukanim da pomognem svim tim ljudima koji toliko trpe i koje nitko ne razumije: ni njihove vlastite obitelji, ni liječnici, ni svećenici.

Dušobrižništvo na tom području je u današnjem kato­ličkom svijetu bez sumnje veoma zanemareno. To u prošlosti nije bilo tako, a nije ni danas u nekim protestant­skim Crkvama gdje se egzorcizam provodi često i uspje­šno. Svaka bi biskupija trebala zapravo imati vlastitog egzorcista, kao što ima ispovjednike. A još bi više egzor­cista trebalo biti tamo gdje su osobito traženi: u većim župama ili u prošteništima.

Uz to što ionako ima malo egzorcista, oni često nisu ni rado viđeni, protiv njih postoje otpori i ometaju se u obavljanju svoje službe. Poznato je da opsjednuti ljudi često viču.        

Već je to dovoljno da pretpostavljeni pri ne­kim redovima ili župnici ne puštaju egzorcista u svoje kuće. Za njima je miran život bez buke i bez uznemiravanja često važniji od ljubavi prema bližnjemu i potrebe da se opsjednutima pomogne. I ja sam stekao takva isku­stva, iako manje opterećujuća nego u nekih drugih iskus­nijih i traženijih egzorcista. Želio bih pozvati prije svega biskupe da razmisle o tom problemu. Oni često imaju premalo razumijevanja za to budući da većinom nisu nikada sami bili egzorcisti. A ipak je ta služba zapravo povjerena isključivo njima. Samo što je oni mogu obav­ljati sami ili imenovati egzorciste koji će je obavljati u njihovo ime.

Kako je nastala ova knjiga? Želio bih da svi zaintere­sirani za ta pitanja sudjeluju u bogatim iskustvima koja sam stekao ja, a još više pater Candido. Prije svega bih želio učiniti uslugu egzorcistima i svim svećenicima, jer kao što svaki liječnik opće prakse mora imati toliko zna­nja da može odrediti kojem stručnjaku mora od slučaja do slučaja uputiti svoga pacijenta, tako mora i svaki sve­ćenik posjedovati minimalno znanje da može prosuditi da li bi se neka osoba trebala obratiti egzorcistu ili ne.

Postoji međutim još jedan razlog zbog kojega su me svećenici potaknuli da napišem ovu knjigu. Knjiga crk­venih obreda preporučuje egzorcistima da pročitaju po mogućnosti "mnogo dobrih knjiga iskusnih autora". Ali kad se traže takva djela, može ih se malo naći! A i od tih postojećih tek ih je malo doista zadovoljavajućih.

Ja sam dakle nastojao popuniti prazninu i tu temu temeljito obraditi, ali na takav način da knjiga bude pri­stupačna većem krugu čitatelja. Nadam se da će o tome pisati i drugi i to dovoljno upućeno i s vjerskom tankoćutnošću, te s osobnim zalaganjem primjerenim toj temi, kao što je bilo proteklih stoljeća uobičajeno u katoličkom svijetu i kao što se to danas čini samo na protestantskom području.

Želio bih reći da u ovoj knjizi neću ponavljati odre­đene činjenice koje su već poznate i koje su već dovoljno obrađene u drugim knjigama: postojanje zlih duhova, mogućnost opsjednutosti đavlom ili moć istjerivanja de­mona što ju je Krist prenio onima koji vjeruju u poruku Evanđelja. To su očitovane istine koje su jasno sadržane u Bibliji, koje teologija produbljuje i koje crkvena uči­teljska služba neprekidno poučava. Ja bih se želio više usredotočiti na ono manje poznato, kao i na praktična sa­znanja koja mogu biti korisna za egzorciste i druge zain­teresirane. Ako na nekim mjestima budem ponavljao na­čelne stvari, neka mi bude oprošteno, ali to mi se činilo potrebnim.

Neka taj rad blagoslovi Djevica Marija, neprijateljica đavla od prvog navještenja spasenja (Post 3,15) do ispu­njenja istoga (Otk 12,1-18), ujedinjenja sa Sinom u borbi da ga svlada i zgazi mu glavu. Taj je rad rezultat ispunjavajuće djelatnosti koju s povjerenjem obavljam pod okri­ljem njezina materinskog ogrtača.

Napomene uz 3. prošireno izdanje. Nisam mogao predvidjeti da će moja knjiga naići na tako dobre reakcije i u tako kratko vrijeme doživjeti nova izdanja. To je po mome mišljenju potvrda za to da je s jedne strane interes za tu temu veći od očekivanog i da s druge strane ne po­stoji na tržištu knjiga koja obrađuje egzorcizam tako kompletno, iako ne veoma opširno. A tako nije samo u Italiji, već u čitavom katoličkom svijetu. To je važno i ujedno bolno opažanje. Ili je uzrok neobjašnjivoj nezain­teresiranosti možda čak istinsko bezvjerje?

Zahvaljujem na primljenoj pohvali i odobravanju, pri­je svega od strane egzorcista, osobito moga "učitelja", patra Candida Amantinija koji je moju knjigu priznao vjernom njegovim poukama. Budući da nisam primio kritike koje bi zahtijevale neke izmjene, tako sam u ovom novom izdanju samo dopunio ono što mi se činilo važnim u interesu cjelovitosti teme. Dakle, nisam morao unijeti nikakve ispravke. Nadam se da su svi oni kojima sam morao proturiječiti razumijeli čestitost mojih nakana i da nisu uvrijeđeni. Tiskanjem ove knjige pokušao sam uči­niti dobro što većem krugu čitatelja, kao što svakodnevno nastojim učiniti dobro svima onima koji dođu k meni kao egzorcistu.

Za sve zahvaljujem Bogu!

Don Gabriele Amorth