piše: fra Zvjezdan Linić

 

Bog u koga vjerujemo troosobni je Bog. Jedinstven u svojoj biti, prebogat u svojoj ljubavi. Osobe Presvetog Trojstva spominjemo dok se križamo u brojnim situacijama života, u temeljnim molitvenim obrascima, osobito onim slavljeničkim, gdje dajemo slavu Bogu u tajni triju božanskih osoba. Svi se sakramenti dijele u toj tajni i po toj tajni troosobnog Boga. U hodu vjere, iz onoga što je Bog o sebi rekao tijekom povijesti spasenja, otkrivamo da nam se očituje u tri osobe.

 

Od Oca po Sinu

 

Bog nas nadilazi i mi ga ne možemo definirati svojim izrazima. Bog je veći od nas, iznad nas je. Vjerujem da to želi reći i izričaj iz osnovne kršćanske molitve Očenaša kada se za Oca kaže da je na nebesima. Mi ljudi lakše možemo reći ono što Bog nije, nego ono što on jest. Slijedeći nit Božje objave kroz povijest spasenja otkrivamo da je Bog Otac.

Ima, međutim, ljudi koji u sebi nose pozitivno iskustvo dobrog oca, koga poštuju i vole, ali ima i negativnih iskustava, očeva koji su to samo zbog biološke činjenice začeća, ali nisu i po ljubavi prema djetetu, nego su grubi i nepažljivi, nemaju vremena, strpljenja i pažnje za dijete.

Ovakva iskustva oca čovjeku otežavaju otvaranje srca prema Bogu kao Ocu. Ipak, i dalje ćemo rabiti tu riječ jer u svim ljudima, bez obzira na pozitivna ili negativna iskustva oca, postoji čežnja za onim najdubljim u tom pojmu: za blizinom, zaštitom, nježnošću, naručjem i za ljubavlju.

I kad nam se Bog objavljuje kao Otac, onda to čini kao dobri Otac, onaj koji ima srce i vremena za nas, ruku što nas vodi i krilo koje nas drži, raširene ruke da nas zagrli i oči da nas prati. Bog je Otac koji nas ne osuđuje nego štiti, spasava, čuva – ukratko, ljubi vjerno i istinito, uvijek i u svako vrijeme.

Isus, Sin Božji, to još očitije obznanjuje. Bog je Otac u odnosu na svoga jedinorodenoga vječnog Sina. U njemu nam se objavljuje sva dubina i Božjeg očinstva i Božjeg sinovstva. Bog Otac Isusov je i naš Otac, u svakom životnom trenutku: i onda kad Sin u agoniji proživljava svoju muku, kad visi na križu i kad prima njegov duh s križa, Otac je i kad ne razumijemo sve muke i križeve svojih teških trenutka ili stanja.

 

Snagom Duha Svetoga

 

Treća božanska osoba dar je kojim Bog i nas neprestano unosi u dinamiku Božjeg života i ljubavi. On je pečat, neizbrisiv i neopoziv dar. Nakon što smo primili Duha posinstva, Bog nas se više nikad ne može odreći pa i mi smijemo klicati: Abba - Tata, dragi Oče.

Isus učenike obdaruje Duhom Svetim. To je životvorni Duh koji ispunja novim životom, Treća božanska osoba koja uvodi u svu istinu, Dar koji ispunja radošću i mirom, Branitelj koji oslobađa od svakoga straha, Duh koji u srcima čini sve novo. U času silaska Duha Svetoga rađa se Crkva. Apostoli prodahnuti tim Duhom osjećaju međusobnu silnu povezanost, privlačnost i ljubav, te djeluju kao jedinstveno tijelo. Duh se neprestano izlijeva na Crkvu jer bez njega nje ni nema. Dar Duha događa se u svakom sakramentu, pa se duhovski događaj neprestano zbiva u Crkvi.

Ljudi se obično predaju duhu ovoga svijeta: sebičnosti i uskogrudnoj zatvorenosti, življenju po zakonu slabe naravi ljudskoga tijela, a ne po Duhu Božjem. Napetost između Duha Božjega i duha iz tijela, u onih koji su preporođeni vodom i Duhom, trajno je prisutna zbog životne svakodnevice, koja nas hrani nemirom, nesigurnošću, napetošću, strahovima i raznolikim grešnim ponudama. Ne radujemo se jer ne znamo istinski ljubiti, a ne ljubimo jer se u naše shvaćanje ljubavi uvukla sebična želja za posjedovanjem umjesto velikodušnog i neprestanog darivanja.

 

Ništa bez Boga

 

Duh Sveti nam je potreban kao zrak koji dišemo. Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, govori stara duhovska pjesma. Potrebno je da Bog snagom svoga Duha oduhovi naša nastojanja, misli, riječi, djela - naš cjelokupni život. Isus je svima obećao toga Duha rekavši: "Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije!" (Iv 7,37-38). Iz njegove utrobe teku potoci žive vode!

Čovjek je danas žedan pravoga Duha. Čovjek je duhovno biće koje nije stvoreno da robuje nagonima tijela, niti da slijedi te tjelesne interese, nego je stvoren stvoren na sliku Božju. Zato smo žedni Duha Božjega.

Primili smo prvine Duha, krštenjem smo postali djeca Božja, sakramentom potvrde smo pomazani. Krštenjem smo pozvani, a potvrdom poslani. Bog je otvorio svoje ruke i izlio na nas svoga Duha, ali da li smo i mi otvorili svoje da ga primimo jer Duh se ne može u nama nastaniti bez našega pristanka. I to ne bilo kakvog. Ne onoga samo na riječima nego djelatnog pristanka. Nije dovoljno reći: "Da, Bože, pristajem na tvoj dar", treba reći: "Da, Bože, gle, evo činim kako me tvoj Duh nagovara!" Tako Božja riječ postaje našim tijelom.

Duh Sveti sišao je nad apostole i preporodio ih! Oni su postali potpuno novi ljudi: radosni, hrabri, oduševljeni i sposobni oduševljavati druge jer ih je Duh Sveti pohodio i preporodio! Sve se promijenilo, svijet je postao ljepši, ljudi su postali bolji, a apostoli su shvatili da nisu ostavljeni i da nisu osamljeni!

 

Slike Duha Svetoga

 

O Trećoj božanskoj osobi ne možemo ništa reći jer nemamo prikladnih izraza ni iskustva iz ovozemaljskog života. Zato nam se u Bibliji Duh Sveti otkriva u slikama.

On je kao golub. Ta je slika izvučena iz opisa stvaranja gdje Duh Božji lebdi nad vodama. S Duhom nad vodama susrećemo se i u potopu u liku golubice što se s maslinovom grančicom vraća Noi i donosi mir i svršetak potopa. U obliku goluba Duh silazi na Isusa kad je kršten u vodama Jordana.

Duh Sveti je kao zrak i vjetar u svim oblicima: lahor, vjetar, olujni vjetar, orkan. Lagani lahor koji osvježava i odmara (u povijesti o proroku Iliji), vjetar sa svojim olujnim i snažnim djelovanjem na Sinaju i na dan Pedesetnice. To je vjetar koji pročišćava ustaljeni zrak naših misli i osjećaja, ideja i shvaćanja, navika i sklonosti.

Duh Sveti je kao oganj i plameni jezici. To je Duh Sinajskoga brda i Pedesetnice, dar odozgor koji spaljuje osušeno, a pročišćava i oživljava novo. To je Duh žara ljubavi, zauzetosti i predanja, sebedarne ljubavi.

Duh Sveti u događaju Duhova – Kad su apostoli primili i prihvatili Duha Svetoga, u njima se događa Božja sila i spontano počinju slaviti Boga zbog njegovih divnih djela. Oni mole glasno i javno, bez straha i kolebanja. Mole oduševljeno i razdragano. Kao da su postali ljubljena djeca koja se nikoga i ničega ne boje.

 

Novi čovjek po Duhu

 

U tom Duhu djetinjstva apostoli otkrivaju kako je Bog divan, kako ih ljubi po svim svojim djelima. Osim svoje tradicionalne pobožnosti primili su i dar nove molitve u Duhu i po Duhu. To je u isto vrijeme i iskustvo i dar djetinjstva Božjega. To iskustvo želi nas prisjetiti pečata Duha Svetoga što smo ga i mi primili u sakramentu krštenja.

Apostoli postaju svjedocima. Primaju dar proroštva, naviještanja i svjedočenja. Ne samo da se više ne boje nego im je sada glavna briga da po cijelom svijetu što prije razglase radosnu vijest da nas je obasjalo sunce uskrsnuloga Krista. Dotad su bili u strahu, zabrinuti za svoju kožu, a sada postaju žarkim navjestiteljima jer Duh Sveti u njima djeluje i govori. Taj dar nas podsjeća na onaj dar što nam ga po pečatu Duha Svetoga u sakramentu potvrde nudi naš nebeski Otac.

Kao što su apostoli otkrili u sebi novo iskustvo – osjetili su se povezaniji kao nikada dotad, da su zajednica, da jedni mogu u ime drugih nastupati i govoriti jer su se međusobno podržavali i ljubili – tako treba da bude i sa svakim koji je primio sakramenat potvrde. Ako nije, onda je to znak da smo, tko zna zbog čega, odbili ponuđeni Božji dar, a time smo odbili i da budemo dijelom Kristova Mističnog Tijela odnosno Crkve.

 

Na sliku osobe

 

Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku htijući da i on, jer na sebi i u sebi nosi biljeg njegova sjaja, raznosi njegovu ljubav i otkriva njegova divna djela. Htio je da na sliku svoga božanskog personaliteta i čovjek bude jedinstvena osoba, duhovno biće sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati, stvarati i biti moćno kao i on. Želio si da čovjek bude osoba, jer je i on sam jedinstven i bogat u trima božanskim osobama.

Mi ljudi moramo se iznova stvarati prihvaćajući Božju pomoć i snagu po Duhu Svetom. Čovjek je grijehom zaprljao sliku Božju u sebi toliko da je gotovo prestao biti osobom stvorenom na Božju sliku. Nažalost, mi se ljudi međusobno susrećemo i gledamo tek kao bijedna i slaba bića, a ne kao osobe, tretiramo jedni druge kao predmete, a ne kao osjetljiva bića.

Na šalterima ureda i banaka očekujemo poslugu, a ne jedinstvene osobe; službenici s druge strane čekaju tek stranke ne primjećujući ljude. Na tržnici tražimo krumpire i zdrave jabuke, a ne primjećujemo prodavačicu, kao ni prodavačica nas. Interesi su zasjenili svaku sliku osobnosti. Zato među nama ima sve manje radosti, srdačnosti, iskrenih pozdrava, sve manje vremena imamo jedni za druge. Gotovo sve se mjeri novcem i promatra kroz računicu. Čovjek više nije osoba nego robot, vršitelj uloga, borac za plaću, radnik, stručnjak, sve samo ne naprosto čovjek.

Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si ti osobni Bog pa ti se često obraćamo kao kakvom serviseru za popravak šteta. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi.