O braku

Ako je odabranica djevica i ako se prema propi­sima svetih spisa uda za mladića od iste kaste, onda će takva zajednica uroditi dharmom i arthom, potomstvom, međusobnom bliskošću, širokim krugom prijatelja i neokaljanom ljubavlju.

Zato neka čovjek pokloni svoje srce djevojci iz dobre porodice, kojoj su roditelji živi i koja je mlađa od njega tri ili više godina. Mladenka neka je rođena u obitelji od velika ugleda i bogatstva, s dobrim vezama i s mnogim znancima i prijateljima. Neka je k tome resi ljepota, dobra ćud i srećonosne oznake na tijelu, neka je u nje bujna kosa, ljupki nokti, zubi, uši, oči i grudi, neka je u nje sve lijepo taman toliko koliko treba, ali da se ne nađe u nje nekakav nedostatak i da ne bude boležljiva.

I mladić, naravno, treba da posjeduje te iste osobine. A ona koja se već spajala s drugima (tj. ona koja više nije djevica) nije vrijedna ljubavi i grehota bi bila takvu voljeti — tako kaže Ghotamukha.

Da bi se ostvarila ženidba s djevojkom kakvu srno maločas opisali, treba da se oko toga (potrude roditelji i rođaci mladoženje, a i prijatelji obje strane koji su vješti ugovaranju. Prijatelji ženika neka upozore dje­vojčine roditelje na mane — kako sadašnje tako i bu­duće — svih drugih prosaca, a istovremeno neka kuju u zvijezde sve odlike svoga prijatelja i odlike njegovih roditelja i pradjedova, da bi im ušao u volju, a naro­čito neka veličaju one osobine koje će se svidjeti dje­vojčinoj majci.

Jedan od ženikovih prijatelja neka se preruši u čitača zvijezda i neka navijesti budući ime­tak i bogatstvo prosca, ukazujući na sretno znamenje

i znake koji za to jamče, na blagotvoran utjecaj pla­neta, na srećonosan ulazak sunca u znak zodijaka, na milostive zvijezde i na dobre znakove na njegovu tije­lu. A drugi neka opet pobude ljubomoru djevojčine majke kazujući joj da se njihovu prijatelju pruža pri­lika da zadobije i bolju djevojku nego što je njezina, iz neke druge sredine.

Ženiti se i udavati treba onda kad je imovinsko stanje povoljno, i kad znaci, znamenja i riječi drugih slute na dobro, jer, kaže Ghotamukha, čovjek se ne može ženili u svako doba. Djevojku koja je zaspala u vrijeme prosidbe, koja plače ili je otišla od kuće, ili onu koja je zaručena s drugim, ne valja uzimati za ženu. A treba izbjegavati i ove:

Onu koju kriju u kući

Onu kojoj je ime nemilozvučno

Onu spljoštena nosa

Onu uzvijenih nosnica

Onu koja je građena kao muško

Onu koja se drži pognuto

Onu koja je krivonoga

Onu u koje je istureno čelo

Onu koja je ćelava

Onu koja nije vična tjelesnoj čistoći

Onu koju je drugi obeščastio

Onu koja boluje od gulme (natečene žlijezde)

Onu koja je bilo kako izobličena

Onu koja je posve dorasla do zrelosti

Onu koja je prijateljica

Onu koja je mlađa sestra

Onu koja je varšakari (žena čiji se tabani i dlanovi stalno znoje)

Ne treba uzimati ni djevojku koja se zove imenom jedne od dvadeset sedam zvijezda, ili imenom nekog drveta, ili rijeke, niti pak onu čije ime završava slo­vom »r« ili »l«. Ali neki pisci kažu da se blagoslov i napredak postižu samo onda ako se čovjek oženi dje­vojkom koja mu je omilila, i da zato svako treba da uzme djevojku koju voli.

Kad djevojka doraste do udaje, neka je njezini roditelji lijepo odjenu i povedu onamo gdje će je svi lako vidjeti. Svakoga popodnva neka je odjenu i ukra­se na doličan način i pošalju da s družicama i pratiljama prisustvuje zabavama, žrtvenim prikazanjima, vjenčanim obredima, kako bi je pokazali u društvu, jer ona je sada kao trgovačka roba.

Djevojčini roditelji neka srdačno dočekaju i s prijateljstvom prime u kuću ljude svečana izgleda koji sa prijateljima dolaze da za­prose njihovu kćer, i neka djevojku najprije pristalo odjenu i pod ovom ili onom izlikom dovedu i predstave došljacima. Poslije toga neka čekaju na dobru sreću i neka naznače dan kad će se odlučiti o udaji njihove kćeri. Kad toga dana ljudi pohode njihov dom, rodi­telji neka ih zamole da se okupaju i večeraju, i neka kažu: »Sve će se riješiti u pravo vrijeme«, pa neka od­mah ne privole na prošnju, već neka odlože pristanak za kasnije.

I kad tako isprosi djevojku bilo da slijedi običaje svoga kraja ili pak vlastito srce, muškarac neka se po­tom vjenča s njom prema propisima svetih spisa, neka sklopi jedan od četiri vrste braka.

Time završavamo o ženidbi.

Evo što se o tome kaže u stihovima:

»Na društvenim zabavama gdje se dovršavaju sti­hovi koje su drugi započeli, prilikom vjenčanja i svet­kovanja, nemojmo se nalaziti niti s nadređenim niti s podređenim osobama, već s onima koje su jednake nama. Nazovimo visokom onu vezu u kojoj muškarac poslije ženidbe dvori mladenku i njezinu rodbinu kao sluga, a na takvu vezu dobri ljudi ne gledaju prijekim okom. Nasuprot tome, veza koja je vrijedna prijekora jest veza u kojoj muškarac i njegov rod gospoduju nad mladenkom, i mudraci takvu vezu zovu niskom. Ali kad oboje, i muž i žena, nastoje jedno drugome ugoditi, i kad rodbina obje strane časti i poštuje jedna drugu, to se zove istinska veza. Neka zato čovjek ne sklapa ugovora niti s višima od sebe jer će to obavezati da se kasnije klanja svojim rođacima, a niti s nižima od sebe, jer takvu vezu svi smatraju nedostojnom«.

nastavlja se...