Kao i u svakoj drugoj profesiji i ja imam slučajeva koji su jedinstveni, ne po postavljenim pitanjima ili datim odgovorima, nego po osobama koje su mi došle i načinu kako su mi se odužile što sam se posvetila njihovim problemima.

Nikada neću zaboraviti ženu koja je sjedila predamnom ispijenog i ispaćenog lica i s nadom upijala svaku moju riječ. Došla je iz drugog grada, skoro pobožno je očekivala spas iz mojih odgovora, a na kraju, snebivajući se od neugode rekla da će mi biti zahvalna do groba, a onda posegnula u svoju torbu i izvukla tanku, lijepo upakiranu kutiju i pružila mi je s riječima: "Nemam novaca, uzmite ovo kao dar".

Otpakirala sam kutiju unutra su bili lijepo, tvornički složeni damastni stolnjak i 12 salveta, žena predamnom se još uvijek snebivala, a ja sam joj oduševljeno zahvalila i gledala kako joj je laknulo, vidjelo se to na njezinom licu. Shvatila sam da je to kupila za sebe u neka bolja vremena dok je još vjerovala u svjetliju budućnost.

Iskreno, novac bi potrošila i zaboravila, ovu damastnu garnituru još imam u ormaru i vadim ju kadgod nas je više za stolom.

Drugi slučaj je žena djevojka na kraju tridesetih i pragu četrdesetih, pomalo izgubljena u vremenu i prostoru, ne baš u dodiru sa stvarnošću, nezaposlena ili samo povremeno zaposlena, totalno pogubljena u mističnim praksama i metodama i nesnalažljiva u praktičnom životu.

Bila bi lijepa žena da se malo dovede u red i stabilizira. Žudno je upijala svaku moju riječ, a na kraju izvadila povelik kamen neobrađenog kvarca, pravdajući se da nema novca, a netko od mojih "kolega" joj je rekao da će joj taj kamen donijeti sreću i smirenje.

 Zahvalila sam joj se i odmah pomislila da bih od tog kamena mogla dati izraditi talismane, ali sam od toga odmah odustala. Umjesto toga sam napravila talisman za novac koji sam omotala oko tog grumena, s nakanom da pomogne i njoj i meni. 

Ona više nije dolazila, pa se nadam da joj je ta moja nakana pomogla, a meni život sve učinjeno drugima vrati s blagoslovima.

Treće klijentice se sjećam zbog njezine mladosti i enormnog nemira koji je sa sobom nosila. Stalno je išla na neke edukacije, u ničem naučenom se nije pronašla, završila je kod mene dok je pohađala tečaj keramike i lončarstva, pa se nisam iznenadila kada je izvadila ispupčenu keramičku pločicu obojanu tirkiznom plavom bojom, sa koje me gledala stilizirana sova, umjesto novca.

Ta mudra sova još čuva moju radnu sobu i mene od nepromišljenih odgovora i čuva uspomenu na tu mladu ženu koja se uporno tražila i nadam se da se je konačno pronašla.

I da, tri primjera za pamćenje su sasvim dostatna da ilustriram temu.