Da smo svi mi jedno i da je sve jedno moglo bi se shvatiti na razne načine. Tako sam i ja to shvatio na moj način kojeg trenutno nemam namjeru dijeliti ni sa kim. Jer nemam. Naravno, nije prvi put da to shvaćam a još je manje način shvaćanja isti. Napredujem ili nazadujem, to će se pokazati. Na kraju se sve pokaže. Svakako postoje na jednoj razini istine fanatici ispranog mozga koji misle. Ali malo. Misle jer misliti se mora. Misle da su jako duhovni a oni najduhovniji misle da su prosvijetljeni. I jesu. Svi smo mi prosvijetljeni i čemu trud. Čemu objašnjavanja i čemu filozofiranja. Što reći...

Postoje i oni naj-naj-duhovniji i naj-prosvjetljeniji koji su potekli kopiranjem onoga što su oni od kojih su kopirali iskopirali od onih koji su to iskopirali od nekog tamo i zbog toga misle da su jako originalni i sve-naj. Sasvim malo smo dotakli pojam sve jedno ili svejedno. Mislim da je to sve što o tom pojmu treba reći. Sasvim malo je previše. Ponekad. Nerazlikovanje je bolja riječ za sve jedno ili svejedno. Put prema jednom, nije put. Nerazlikovanje je najočitije na stadionima gdje jedino što postoji, to je frenetično urlanje. Sada bi malo mogli o psihologiji mase, ali nećemo. Mogli bi i o stadima i blejanju, o pastirima i šepavim ovcama. Ali nećemo. A mogli bi. Što reći...

A da je sve jedno i da smo svi jedno, o tome mlate oni koji misle (bez misliti ne možeš ni mlatiti) koji oko sebe imaju okupljeno blejavo stado hromih ovaca. Jer jedino govorenjem stadu da je stado može se stado i održavati. Jedino tako stado može znati da je stado. Šteta pojma. Šteta ponekad da je sve jedno. Ili samo svejedno, ako nije šteta.  Takav jedan pastir svom stadu koje je kontaminirano nerazlikovanjem, koje je utopljeno u sve jedno, takav pastir svom stadu vrlo lako može prodati bijelog labuda pod snijeg. Dajući time ovci još jedan problem. Naravno, slijedi neminovno. Ovca na kraju poludi od silnih labudova. Što reći...

Prepoznati takve prodavače labudova, jednostavno je. Urlaju na stado i na cijelu svoju okolinu kako je sve jedno i kako smo svi jedno. Urlanje se čuje. Prodire kroz jedan od pet otvora na našoj vreći i odjekuje vrećom. Što je vreća nepropusnija prema van, bubnjanje je veće. Što je bubnjanje veće, veća je i ošamućenost. Dugotrajna ošamućenost vodi u ludost, ludost u ludnicu. Bez obzira o kojoj razini govorili. A lud, on nije normalan. Jer nije. Može se naravno i ne biti normalan. Na kraju, sasvim je svejedno je li netko normalan ili lud. Sasvim je svejedno ako taj koji je normalan ili lud ne radi štetu. Sasvim je u redu biti lud a i biti normalan ako je za tako nešto preuzeta odgovornost. Što reći...

Dobro je u svemu tome što se energije vraćaju. Kakve su te energije izvorno, to zna samo onaj koji ih odašilje. Ako zna. Ostalo je stvar percepcije. Što želim reći. Želim reći da onaj koji si je u zadatak preuzeo da bude pastir, odgovoran je za zalutale ovčice iz stada. Ne potraži li ovčicu, neodgovoran je. Ili je odgovoran samo za sebe. I svoj interes. A u prirodi čovjeka je interes. Odnosno donošenje odluka po principu da je ovo za mene dobro a ono loše. Usput priča da je sve jedno. SVE ZBOG VLASTITOG ORGAZMA. Što reći....