Pogledaj Ti, koji si nas zamijesio

 tijelom svojim bez ruku

gledao naše stvaranje bez očiju,

pogledaj svoja čeda glinena

u koja si dah svoj utjelovio..

Kroz dah

ljubav

kroz ljubav blagovijest uskrsnuća

trebalo bi biti

iz praha i krvi tvoje zvjezdane

rodili se

u prah se nećemo vratiti

ali se vraćamo..

Bauljamo po klizištima i napuštenim ciglanama

gdje tražimo još gline

da se nadogradimo

da rastemo, poput bezdušnog Golema

(ali Golem je žudio dušu da ima)

a zapravo

postajemo glinene ptice

koje netko baca za odstrel

jer dušu ne želimo

samo meso svoje i kosti veličamo..

Gdje smo to zapeli, Stvoritelju?

U kojoj jami smo se stopili sa blatom i vodom

i izgubili oči za milost prepoznati

i srce

za grijeh ne osuditi ?

Skupi prah naš rasut po galaksijama bešćutnosti

i ponovo umijesi, u sebe nas povuci,

Ti, Vječni Grnčaru,

koji nikad nadu u nas gubio nisi..

Svi nekako čekamo

nove tvoje dodire

i nov tvoj udah..

Ti Jesi zamislio nas savršene

ali mi, i samo mi smo krenuli putem

koji nije tvoj..

Još  nismo odrasli

još nismo zreli

da sami nešto mijesimo

čak i kruh svagdašnji

neki stvore

bez duše, a baš dušu treba znati stvoriti

za našu konačnicu ...