Nekako me ovih dana fasciniraju dvije teme, o kojima mudraci stoljećima raspravljaju, a nikako da odgonetnu konačnu definiciju: što je SLOBODA i što je LUDOST?
Brat Falco je bio blizu savršenom odgonetavanju pojma slobode:"Koji nije spreman na sve, ne može biti slobodan. Slobodan je onaj koji nema što izgubiti"..
A ne možemo ništa izgubiti, jer se ni uz što nismo vezali..
I sve nam je dozvoljeno.
Ako se ne čini zlo drugome.
Možeš biti i nemoralan, ali ako drugima činiš dobro, ti si slobodan. Opet taj Falco..
Ali, nije definirao pojam ludosti..
Kada god nešto silno želiš napraviti, popraviti, čak učiniti i dobro, i počneš razmišljati, sve se prevrne naglavačke..
Razmišljaš kako najbolje voljeti, razmišljaš kako ostati vjeran, razmišljaš kako oprostiti (pa to učiniš, a opet ne valja), pa razmišljaš što ćeš reći ljudima,da te krivo ne shvate, ma..sav si se pretvorio u mozak..
Pa se upleteš u sebe, kao pile u kučine, i ne znaš se odmotati..
Mila majko.. Ubi silna pamet junake...
I kad sve kupusne glave popadaju, dolaze na red Lude..Budale..
Djeca..Klaunovi..
I umjesto tih lisnatih glava, na ramena postave glave budalaša..
Koji ništa ne razmišljaju..
Jer osjete što, kako i kad treba činiti..
Neopterećeni predrasudama, egom, (ego se ne voli smatrati budalom, nikako), konvencijama, čine u svojim granicama čak i dobra djela, ne razmišljajući o njima..
Eto prave svetosti: Božanska luda koja je slobodna..
U sebi ima svijest i savjest, da sve što čini čini kako treba, i ne griješi..
Kažu, Bog štiti pijane, djecu i budale.. Pijanima u trenucima pamet nestane, pa ih se ne osuđuje..
Sve se vrti oko trijumfa i slobode bez-umlja..
Ja danas dočaravam kako bi to trebalo biti..
Kažu, kad je dijete maleno, svo je pretvoreno u srce..Kako raste, srce se smanjuje taman toliko, da služi svrsi..
A, pošto mi pod starost postajemo opet djeca, imamo šanse da nam se opet vrati veliko srce u grudi..
Ja sam negdje na pola puta..
Danas jedem omlet od ludih gljiva, i putujem u zemlju gdje slonovi ne znaju za gravitaciju..
Negdje sam čula da tamo nije tako loše..
Pa ću svratiti do vilinskog zdenca, i zapjevati jednu pjesmu,
za duše onih, koji su u vile prestali vjerovati...
Onda ću malo zaplesati, i zasvirati..
Naravno, sa životinjicama, koje će moju ludost prihvatiti kao savršen oblik postojanja..
Uputit ću svoje molitve uzdahom
bez riječi,
tamo gdje riječi ne postoje,
samo prepoznavanje i odobravanje..
A onda se vratiti svojoj kućici slobodici
i raširiti kišobran, u slučaju nepogode..
Tako to obično biva poslije lijepog vremena...
Uf..podmetnuli mi krivi kišobran u trgovini, mislili, ova luda i onako neće znati..
Al nemam drugi..
A ovaj ionako služi samo za kišu koja nije blagorodna..
Budite mi zdravi, veseli, i lagano svoji..što manje tuđe pameti to bolje...