77. DŽAMIJA S PET MINARETA

 

        Jednomu siromašku dođe u san Divni Bog, pa mu reče:

        “Vidiš li ono brdašce? Tamo na vrhu sagradi Mi džamiju s pet minareta. Svojim ju rukama sagradi! Nijedan kamen neka se ne ugradi nečijom drugom rukom”.

        “Ali Gospode”, reći će u snu siromašak, “kako da ti sagradim džamiju, pa još s pet minareta, kad ja, po zanimanju smetlar, nemam novčića ni za sebe, kamoli za gradnju džamije”?

        “Za to ću se valjda Ja pobrinuti”, reče Divni. “Pođi tamo i tamo noću, u vrijeme kad stigne slijedeća šesnaestina silaznoga mjeseca; i na tomu mjestu kopaj. Otkopat ćeš ćup s dukatima”.

        Naravno, tako je i bilo.

        Siromašak zakupio u kamenolomu golem, bijel kamen. Kamenolomci i kamenoklesari radili su dan i noć. A onda je smetlar svojim rukama, kamen po tesan kamen, stao zidati džamiju. Koliko je to trajalo, ljudi o tomu kazuju različite priče. Neki vele: deset godina. Neki kažu: tri godine. A neki: džamija se podigla za noć.

        Džamija se bijelila na vrhu brdašca. Sa svojih pet minareta izgledala je kao da pleše kolo. Gradić podno brda naviknuo se na ovo čudo, uživajući u njemu svakodnevno. Poslije gradnje, siromašak osta siromašak, nastavi s pometanjem ulica, i sve je bilo kao nekad, obično.

        Onda se sa sjevera i istoka obruši na gradić rutava horda. Dojahaše rogati i repati, i najprije porušiše džamiju. Da ni kamen na kamenu ne ostane. Onda ulicu po ulicu nabiše na rogove sve što je nosilo turban i išlo u d`amiju. Siromašak se sakrio u pećinu pod brdašcem. Gledao taj palež i grabež, i mislio:

        “Zašto mi je Alah naredio da gradim, kad su rogati srušili”?

        Prolazilo je bolesno vrijeme. Rogati i repati se usitniše uokolo, utanjiše se, utihnuše.

        Opet se Divni Bog pojavi u siromaškovu snu, pa reče:

        “Hajdemo na posao. Sve ćemo iznova. Ovaj puta neće nam nitko srušiti džamiju – obećajem ti”.

        “Što, zar opet svih pet minareta”? upita u snu siromašak.

        “Da. Naša džamija treba biti mlada i vesela, i plesati danonoćno kolo. Dva joj minareta za to nisu dovoljna”. 

        “Hoću li iskopati ćup na istomu mjestu”?

        “Na istomu, i u isto doba neba”.

        Tako je i bilo.

Novi se ćup s dukatima dade iskopati o slijedećoj šesnaestini silaznoga mjeseca. Pođe siromašak u onaj isti kamenolom, i zakupi još jednu pogolemu stijenu. Kamenorezači se dadoše na posao. A onda, zna se, siromašak krenu sa zidanjem, sve kamen po tesan kamen. Koliko je to trajalo? Opet se na lijep način ne zna: jer to je stvar ukusa i vjere. Bijela, s pet vitkih tornjeva, zaigrala je džamija na vrhu brdašca.

        Divni tada dođe u san siromašku, koji je i opet nastavio s poslom smetlara, pa mu rekne:

        “Divota, pravu si stvar učinio”!

        “Samo mi ovo kaži, milostivi Alahu”, zamoli u snu graditelj. “Zašto sam samo ja morao oba puta graditi Tvoju d`amiju”?

        “Zato, jer si ti, pašo, ti i nitko drugi, dva puta rušio Moju crkvu s pet zvonika, u vrijeme kad si bio rogat u velike rogove”.

 

 

        Čovjek čini, čovjek i raščinja.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)