Opet bi mogao pisati komediju.

Božanstvenu, del Arte?

Životnu?

Tvoj duh luta sferama

i  mir svoj, ovdje, u tzv.stvorenom raju traži...

Posuđujem ti svoj svemir

zađi u limbove

gdje su neki uznici zapeli,

vezani  satenskim mašnama

i tijelima

koji ne daju dušama pomak...

Zovu to jedinim krajnjim ishodištem

nikad dosta čula

okusa, mirisa, dodira, glad

i prodaja sebe

na vašarima tuđih želja...

Piši, pjesniče..

Meni nestade stiha,

o tome,

kako će varljiva ljepota vanjskih ljuski

jednom biti poražena pred zidom vremena...

U limbovima svojih zrcala

glorificiraju, vjeruju da će uvijek ostati isti

željni i poželjni, a

 kad duša ostane naga

kleknut će pred svjetlom

iza vrata prolaznosti...

Piši, pjesniče

 o noćnim previranjima

 o nekim samotnim uzdasima

u zadimljenom cabaretu , gdje dame više ne znaju plesati

 jer su svi odavno napustili bar...

 Limb, kojeg samo ti znaš

 a ja sam izvan njih

  negdje sa neke stijene

  gledam

    bez mogućnosti da  ikome pomognem...

 

 

Piši o ulaženjima u zadnje vlakove,

o onima, koji porugom i  smijehom ispraćaju one

 koji su iz svojih jama izašli

  i negdje putuju

   iznad svih trivijalnih i sirovih zagrljaja

 koji to nisu...

    Negdje, kroz prozirno staklo, samo sa moje strane

  gledam razgovore osuđenika i onih koji osuđuju,

    sa njihove strane

   samo je mutni neprozir...

   Zidovi plača su porozni

  i ti i ja, pjesniče

   prolazimo kroz njih

    slušamo neke balade pod prozorima

 i trube  anđeoske

    koje sviraju tiho

  iz samilosti

     da svijet od laži stvoren

    odmah ne poruše...