Ne volim akcijske filmove, a ni druge slične žanrove u kojima su nasilje, buka i bezglava i praznoglava jurnjava pre-naglašene i samo unose nemir u gledatelja.

Volim psihološke drame, dobre komedije koje su zapravo vrlo rijetke, pa i melodrame i druge sentimentalne priče, zatim dobre dokumentarce ili "istinite priče". Može proći i dobar krimić, sa jakom karakterizacijom likova, dobrom psihološkom podlogom, dobro vođenom pričom, bez stereotipa.

Zapravo najviše volim kazalište, a za to imam najmanje vremena i novaca.

Zašto sam tako probirljiva. Možda zato što u takvim filmovima ima dovoljno elemenata za prepoznavanje ili identifikaciju, što su ganutljivi i često me doista rasplaču, jer su životni.

Dramu proživim od uvodne do završne slike, obično šmrcam na onim najdirljivijim mjestima, a na kraju se i stvarno rasplačem k'o kišna godina. Kroz te suze, uzdahe i jecaje, prođem pravu, pravcatu katarzu.

Znam ja da su te suze u biti moje suze nada mnom, ali zar nije upravo u tome vrijednost i "ljekovitost" drame?