Rekoh, neću doticati temu škole, školovanja, ponedjeljka, prvi radni dan nakon godišnjeg odmora...
Ali kad vidim, koja je to užurbanost, trka, groznica, kao da je prvi i posljednji dan života...
Valjda je to tako normalno, ili ja to sve malo drugačije doživljavam?
Dobro, ne čeka me na poslu stol zatrpan papirima, koji čekaju da ih posložim..
Ne opsjedaju me strahovi, kako će mi dijete provesti prvi dan u školi (to je bilo kad su tek kretali u osnovnu školu)
Nemam unuke, da tu brigu dijelim sa njihovim roditeljima..
Ali sve to razumijem..
Vjerovatno sam tako nekako i stvorila sadašnji trenutak svoga svemira, da se mogu posvetiti drugim stvarima..
Neću reći važnijim, jer, sve su najvažnije..
Ali, opet, u svemu tome, ne treba zaboraviti na dvije stvari, koje uvijek trebamo ubaciti, kad postoji opasnost, da briga prevlada radost, a um-srce..
Treba se smijati.. i treba osjećati.. Kako kažu ove dvije lijepe misli:
"Nisam vidjela nasmijano lice, a da nije lijepo."
"Velike misli ne nastaju toliko od velikog uma, koliko od velikog osjećaja.."
I sa ovim lijepim slikama, završavam ovo kratko javljanje..
Ugodan vam bio ostatak ovoga dana..