ovog tjedna sam se zatvorila u ured, s nevidljivom ali za kolege vrlo jasnom porukom: ne ometaj, radim! …. da bi sama sebi poklonila malo predaha od svih termina, sastanaka, pitanja i problema koji su me dočekali kad sam se vratila s odmora…. i tako jučer, odgovaram na (poslovne!) mailove, pa malo turpijam nokte, pa nešto mislim…. onda otvorim svoj konto i vidim da mi jedna od zadnjih plaća jednostavno nije stigla…. od iste firme koja mi pored toga već pola godine duguje 4800 (nije puno?!) za projekt kojim je u godinu dana na račun spomenutog poduzeća stiglo oko 4 milijuna (isto nije puno!?) koji su doslovno produkt tog istog projekta…. pa kako bi oni platili meni mojih davno dogovorenih 4800, puno je to…. a dobro…. malo je zapetljano, malo nezgodno, pa sve nešto kasni…. osim gradnje novog luksuznog objekta, to ide brzo….
i nazovem gospođu koja je zadužena za obračun plaća, kao, nešto je zeznula, nešto krivo kliknula, ali eto, ne može se tu sada ništa popraviti tako nabrzinu, tek za mjesec dana kad bude vrijeme slijedećeg obračuna…. kažem, aaaaa, znači li to da ćete preuzeti moje troškove narednih mjesec dana, platiti mi najamninu, napuniti frižider, poslati novce za moju mentalno retardiranu tetku u bosni, kupiti mojoj djeci knjige za školu, a ovaj mjesec je i porez za auto i tv-pretplata koju mi redovno skidaju iako ne gledam tv već godinama, hoćete li vi platiti moje medikamente koje osiguranje ne plaća jer tako jako puno zarađujem kao što znate, kupiti mjesečnu kartu za moju kćer, napuniti mi auto benzinom da stignem uopće svakodnevno tamo gdje obavljam posao zlata vrijedan, a vi to svojim aljkavim i neodgovornim načinom pokušavate dovesti u pitanje i obezvrijediti…..
naravno da nije imala odgovor na sve ovo, a i da je, tako sam se zalaufala da je uspjela samo nešto nerazumljivo zakmečati…. sigurno joj nije bilo nimalo ugodno, ali recimo da je to jedina konsekvenca koja ju je sustigla…. super je prošla, a sad joj šef navratio do mene, nisam je izdala.
za vrijeme tog mog telefonskog monologa, kolegica je sjela nasuprot mene i čekala da dovršim da me nešto pita…. ali onda se odjednom nije više mogla sjetiti zašto je zapravo došla…. a dobro, kažem, onda sutra…..
i dobro da je otišla…. jer ima dana, a ovo je baš jedan takav, kada zgusnuto naviru jedan za drugim takvi slučajevi, takva zbivanja, da je svaki pokušaj tipa: „sad ću malo po malo, koncentrirano i polako, u miru“….. baš kad planiraš, ma…. zato ja živim tako neizvjesno i bez plana…. i obećam sebi ili kome god, ako ikada išta obećam, onda samo ono u što sam iz dubine duše i stoposto sigurna….. makar se radilo o najobičnijoj sitnici….
a sad ću ipak pokušati dovršiti uređivanje mojih noktiju, ako me opet nešto ne prekine…. i samo nek se netko usudi reći da ne radim, nego da samo turpijam nokte…. jer usput riješavam neka bitna pitanja…. njihova naravno, ne moja….. ja ionako nemam s kim pričati o mojim planovima, a i kad bi imala, ne bi….
jer volim onaj faktor iznenađenja….?! neočekivane okrete, obrate, kako god, raskolačene poglede, začuđene face…. (i uredne nokte volim…. )
stvarno….?! pa da.
iiiii….. da netko ima vremena i volje čitati ove moje škrabarije….? zbrdazdola i čemu sve to....
pogledaj radije svoje ruke. možda da se ipak pozabaviš malo sa noktima…. ili tako nešto….. ponekad opušta…. (ej, ovo stvarno ozbiljno mislim….)
bglavac
edin.kecanovic
