Obucimo uspjeh
Piše: prof. dr. Vladimir Gruden, dr. med., spec. psihoterapije Klinika za psihološku medicinu, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Jesmo li izvana onakvi kakvi smo iznutra? Nismo, ili barem ne u potpunosti. No živimo u skupini, što znači da komuniciramo, a sredstvo komunikacije je i vanjski izgled. Kako ćemo drukčije priopćiti sugovorniku što mislimo i što osjećamo ako ne vanjskim znacima. Osim govora, neverbalni je izraz najveći dio komunikacijskog zbivanja. U ljudskoj je prirodi ispravljati i uljepšavati sebe i svoju neposrednu okolinu prema vlastitim pretpostavkama kako bi ono što je prirodno moglo, a i trebalo biti bolje, savršenije, savršeno. Nerijetko se prirodno proglašava nepoželjnim, primitivnim ili čak prostim.
Nema dvojbe, između forme i sadržaja postoji razlika. Kako se objekti (uključujući i osobe) zapažaju po obliku, vanjština postaje sve važnija u susretima, u komunikaciji. Stoga se mnogo investira u lijepo perje, ugodan glas i "vitki stas". Pa i čovjek se uključuje u tu utrku: Izgledati što privlačnije! Sve je manje energije, vremena i motivacije za stvarnom kvalitetom. Važnije je izgledati kvalitetno. Kozmetika postaje važnija od znanja, diploma vrednija od naučenoga, a ljepota tijela ima primat pred ljepotom duha.
Znači li to da treba odbaciti izgled kao nešto lažno i tražiti vrijednost sadržaja? Nikako. Ne treba zaboraviti da forma drži sadržaj.
U čaši je najvrednija njezina praznina. Kako bi se piće moglo upotrijebiti bez posude! Kako bi ljudski duh došao do izražaja bez tijela!
Nije sve tako jednostavno. Ponekad se pretjeruje u formi. Pretjeruje se do zbunjujuće razine koja više ne razlikuje kvalitetu sadržaja što je već u domeni sugestije.
Jedno poduzeće na Zapadu proizvodi čaše u kojima je, po njihovoj reklami, vino, koje se iz njih pije, kvalitetnijeg okusa i arome. I svi koji iz njih pili "priznaju" da je tako, čak i degustatori. Nema dvojbe, riječ je o sugestiji; razlike u kvaliteti nema kad se ne zna iz koje se čaše pije.
Vanjski izgled je, dakle, u službi sugestije u onolikoj mjeri u kojoj smo indoktrinirani običajima, navikama, autoritetom i slično. Ovdje treba biti itekako kritičan prema izgledu jer njegovo sugestivno djelovanje teži potpuno izmijeniti pravo stanje, što se u životu najčešće i događa. Cjelokupni marketing se oslanja na sugestiju i nudi potrošaču ono što on želi, a ne ono što treba; nudi mu dakle iluziju. Najčudnije je što se ta iluzija najradije i kupuje.
Istina i prava vrijednost se izbjegavaju. Vjeruje se iluzionistima. "On povjerova, jer svakog veseli, vjerovat lako što vjerovat želi" (Ariosto: Bijesni Orlando).
I kako, onda, propovijedati istinu kad je ljudima milija laž. Isusa su razapeli samo zato što je govorio o pravome Bogu. Ljudi radije vjeruju iluzionistima vjere kojima je vanjski sjaj i obred ispred istine. I sve nam to govori da se itekako moramo posvetiti izgledu jer nas drukčije drugi ne cijene. Najčudnije je što i mi sami više trebamo formu nego sadržaj. Pa neka nam bude.
Dobro. Obucimo lijepa odijela, našminkajmo se, ali pritom nemojmo samo oponašati modu. Prihvatimo onu odjeću u kojoj se dobro osjećamo. Nemojmo stavljati krunu na glavu i pritom se plašiti uspjeha. Ubrzo ćemo propasti i odvesti u propast sljedbenike. U skladu s ovim razmišljanjem je i stav vrhunskih modistica da ženi najbolje stoji ona haljina u kojoj se dobro osjeća. Nasreću moda nam nudi više varijanti. Kako je maloprije naglašeno da ne treba slijediti modu pošto-poto nego se u nju uklopiti vlastitim ukusom. Tada će naš izgled biti odraz naše prirode i našega raspoloženja, a ne nakalemljeni stil trenutka. Ne zaboravimo da je taj odraz vrlo varljiv i promjenljiv. O čemu ovisi stupanj lažnosti na relaciji izgled-sadržaj? Na prvome mjestu o količini intelektualnog upletanja. Konstrukti vrednosnih sustava izgrađuju se od rane mladosti i sastavni su dio našega Ja. Rastemo poistovjećujući se s okolinom. Usvajamo ideale svojih roditelja, rodbine, prijatelja i zajednice u kojoj živimo. Sustavno nas educiraju o velikanima povijesti kao svijetlim primjerima kojima trebamo težiti. Od malena nas uče što je pristojno a što nije, učimo se kako se ponašati i odijevati u pojedinim životnim okolnostima. Sredstva javnog priopćavanja ismijavaju ili, češće, blate određeno originalno ponašanje pojedinca koji ne cvrkuće kao jato ili ne bleji kao stado. Učimo se izbjegavati vlastitu originalnost i prihvaćamo zakone mase koji su stvoreni prema kroju vođa ili istaknutih pojedinaca. Mnoge usvojene osobine ugrađuju se u ustroj osobnosti i nesvjesno upravljaju pojedincima i skupinama.
Stvoreno je lažno Ja i cijeli život slijedimo svoj neistiniti identitet. Osjećamo da nešto "škripi", da to nismo mi, ali drugoga sebe ne poznajemo. Štoviše, okolina nas podupire u tom lažnom identitetu nagrađujući očekivano ponašanje jata ili stada, a kažnjavajući svako skretanje u original, u istinitost našega bitka. I, želimo li uspjeti, odjevajmo se i ponašajmo očekivano. Nastojimo ugoditi općoj "klimi" u društvu, a određene "finese i originalnosti" smiju biti samo mala odstupanja u granicama dopuštenoga.
Smiješak, naklon, laskava riječ, primjeren izgled i po najnovijoj modi sašivena haljina ili odijelo osiguravaju nam uspjeh. Na isti se način oblikuju i stavovi. Ljudi su svjesni te sveopće laži, svojega i sugovornikova šminkanja pa kada nam savjest više ne izdrži tu prijetvornost, onda se oslonimo na krilaticu: Odijelo ne čini čovjeka; ali ne smije se zaboraviti da te drugi po njemu procjenjuju.
I tako je, kroz stoljeća istina postala najveći neprijatelj društvenom životu, a uvijek je poželjna prigodna odjeća i šminka. I tko želi uspjeti, treba poznavati sve varijante vještog podilaženja očekivanom ponašanju i izgledu. Da, varijante, jer uniforme su samo za određene institucije gdje one dobro funkcioniraju pomažući nadređenima da se svi prepoznaju i razlikuju generala od običnog vojnika, odnosno kardinala od svećenika. Varijante daju iluziju originalnosti i tako se umiruju oni ponosni borci za slobodu. I vjerujući da su postali slobodni, oni se i dalje kreću unutar dopuštenoga i tako ostvaruju karijeru i zadržavaju položaj.
Sve je igra. U životu, znači, treba znati igrati svoju ulogu, ulogu koju nam diktira moda uz male varijante, ali "u granicama pristojnosti". Pa zašto ne bismo prihvatili igru. Izostaju neugodna sučeljavanja, izbjegli smo traume i stresne odgovore te ostvarujemo prilike za uspjeh. Da ali...
Ljudski je intelekt beskrajan i ako čak i ne prepoznaje on osjeća da tu ipak nešto "ne štima". Zar doista život treba provesti glumeći ga. No svatko tko nastoji biti originalan ubrzo strada u žrvnju parole "ne talasaj" ili naški: ne valjaj valove. Ili to, možda, nije istina. Ipak su pojedinci, koji se nisu složili s robovanjem, podizali političke revolucije, u umjetnosti, znanosti i slično. Da, ali mnogi su propali. No neki su i uspjeli. Mala je to utjeha jer i te su promjene došle tek kada su široke mase bile za njih spremne.
Robovlasnički sustav nije mogao srušiti Spartakov ustanak niti je komunizam pao revolucijama u Češkoj i Mađarskoj nego tek kada su svi bili spremni na promjene kako robovlasnici (jer su robovi bili lijeni) tako i komunisti (postalo je smiješno da su pojedinci "više jednaki"). Ali osjećaj da se sloboda može izboriti, jasno u iluzijama, spašava čovjeka od depresije koju podržava "pigra masa" (nepomična gomila; lijenčina).
Ima li spasa od unutrašnjeg sukoba između nužnosti preživljavanja u životnoj imitaciji i beskrajne dubine duše u nama, kako je rekao I. Kant.
Kao da smo na raskrižju karijere i traženja i nalaženja svojega pravoga Ja. U toj nam dvojbi pomaže igranje životnih uloga. Život, i to onaj javni, okrenut vanjskoj stvarnosti treba biti igra. Igrajmo se sa svima i sa svakim i postići ćemo karijeru. Oblačimo se kao pingvini ili kao farmeri - ovisno o sredini u kojoj se nalazimo. U crkvi budimo tihi, a na utakmicama vičimo do promuklosti, na sprovodu hodajmo pognuto tužnog lica, a u svatovima pjevajmo, po potrebi plešimo i na stolu.
Ukratko: igrajmo se.
A želimo li istinu, potražimo je u svojem unutrašnjem svijetu. Uživajmo u onome što jesmo, ostvarujmo sebe onakvima kakvi doista jesmo - uglavnom izvan pogleda okoline. Tako smo izbjegli frustraciju jer osjećamo da nam život nije promašen. Ne smijemo poistovjetiti životarenje naše okoline sa životom. Živimo svoj život, jačajmo se kako bismo lakše igrali uloge koje su trenutačno aktualne i oblačimo se, pa čak i maskirajmo (šminkajmo) prema modi.
Priopćimo li dijelove naše intime, našega unutrašnjeg svijeta (stavovi, osjećaji, ideje) svojemu bližnjemu, ostvarit ćemo i u njemu spoznaju istine i potaknut ćemo ga, možda, da i sam krene našim putem. No očekujmo da će nas najbliži i izdati, ne zbog zlobe, nego zbog slabosti. I tada izjavimo kako smo se samo šalili, Maskirajmo se i plešimo ples sredine u kojoj živimo.
A za sebe imajmo svoj svijet. Sebi nemojmo glumiti. Ne treba se plašiti čudnih i nepoznatih pojava u našem unutrašnjem svijetu. Nemojmo biti razočarani nekim svojim osobinama. Nismo mi loši. Okolina nas je izdresirala da originalnu ljepotu smatramo nečim negativnim. Zato je moramo skrivati pred pogledom hipnotizirane svjetinje koja se boji istine i koja živi i umire u uvjerenju da je učinila dobro djelo kao nekada davno kada je jedna pobožna bakica gorećoj lomači, na kojoj se spaljivao Jan Hus, dodala jednu grančicu.
O blažena gluposti, o sancta simplicitas (blažena ograničenosti)!
bglavac
edin.kecanovic
