Postoji mjesto,

gdje se brišu sve naše prolaznosti,

i križaju neprolaznosti,

tankim linijama vječnosti

koje ispisujemo

drhtavim prstima

umornim od čekanja,

slovima

čiju magiju vječnosti

jedino mi poznamo,

jer

kao  pečat

u žilama naših duša su urezane

da bi ponovo

kad se sretnemo

put do sfere vječnosti otvorile

a tada

zauvijek u nekom kutu zagrljaja bez kraja

nestale...

Postoji obala,

koje ni na jednoj karti

moreplovac neće vidjeti,

kojoj svi brodovi hrle,

ali zapravo

samo je mogu sanjati..

tamo ocean

dubinom neizmjerljivom

ljubi moje sne

dok mu ja bez straha

srce svoje otvaram

i plimi  kojom ćutim tvoj dah

uvijek se predajem...

Postoji jedno modro malo, mjesto 

koje se rastače pod kistom slikara

koji ga iz mašte želi stvoriti

jer ne postoje čvrste boje

koje tu modrinu

mogu održati

i čistoću toga neba

dočarati...

Tamo mi stalno odlazimo

nitko nas ne vidi

a mi sve gledamo

i kao djeca

zaigrana

beskrajno se radujemo

nečemu

što nikad drugi kao mi neće   moći gledati

nikad kao mi

snove bez prestanka sanjati..

Postoje riječi

koje negdje

u nekom dnevniku zvjezdanom

govore o konačju

našeg beskonačja

ali te stranice

odavno smo otrgnuli

i u našim sjećanjima sakrili..

Sada nam se opet

zvijezde otvaraju

i vječnost bez početka i kraja

zauvijek nam poklanjaju...