mogla bih konačno učiniti nešto dobro za sebe....
još puno duga mogla bih vidjeti.... stopiti se u one sramežljive boje....
preroniti bih mogla još poneke dubine.... pustiti da me nose nježni valovi....
puno je vrhunaca gdje mogla bih se popeti.... ili pretrčati samo djetinjasto blesavo....
kroz šareno lišće i mokru zemlju....
u jeftinim bijelim cipelama koje nisu napravljene da izdrže.
toliko toga sam zabranila sebi.... ostavila da uvene od straha i obzira.... dopustila da se slomi u mojoj usamljenosti.... prekrila tamom prošlosti.... u izgubljenost povjerovala.
jednom se ipak otvore oči.... i vidiš.
doista, često sam gledala na život tužnim i zabrinutim pogledom....
širila ruke da zagrlim njih.... gladne priznanja i tepanja.... uzvraćanja sebičnosti kojom su me pokušali posjedovati.... samozadovoljenjem u stilu: „voli me, i ja ću tebe“.... „misli me, i ja ću tebe“ .... „jedi me, i ja ću tebe“....
je li doista dobro ovako Kriste.... pitam.... a kako da pitam.... Ti ne ocjenjuješ, ne osuđuješ ništa.... samo ljubiš.
tako bih ja. samo da sam Ljubav.... ništa više....
kako da ljubim samo, bez da mi izgleda kao.... da se prodajem jeftino, jeftinije od bijelih jeftinih cipela koje ne podnose blato.... i da zbog toga istog ne osuđujem sebe.
svim raspoloživim sredstvima pokušala sam narušiti moju ljepotu.... i vjerovala da svi će me moći vidjeti ružnu kakvu sam jedino i znala vidjeti se.... ali, fulala sam.
ljepota je ostala zajedno sa mnom.... kao i moj osmijeh, moje suze, moje tuge.... ljubav koja me nosi.... i Krist, moj život.
kako sam uspijevala tako dugo, tako često ostati zatvorena.... kad sam vidjela dugu, zašto prije te boje nisam dozvala k sebi.... u pjevu ptica čula samo tužnu pjesmu....
kako sam mogla napraviti noć od toliko prekrasnih dana.... samo zato jer mi se činilo isuviše zdravo, isuviše sretno, da bi bilo stvarno, da bi bilo istinito.... za prepustiti se blistavosti.... izroniti iz tame, tuge, brige....
mogla bih se sada rasplakati nad samom sobom.... moglo bi mi i to oduzeti vremena što mi još preostalo.... da sudjelujem u ovoj neobičnoj običnosti.... koja čini dobro meni za mene....
obavija mi tijelo puno ožiljaka.... i prekriva ga mekanim ljekovitim listovima....
na poljima milosti za mene ubranim.
bglavac
edin.kecanovic
