Tamo, gdje se zvijezde svijaju,

gdje prestaju ponovo se rađaju

u ekstazi radosti

u plesu besmrtnosti,

tamo ću te odvesti,

kad me zagrliš

ljubavi moja,

i u oči me pogledaš...

Tada zažmiri...

Dopusti da te ponesem

uz skliske zidove  , vlažne

od suza i znoja,

svih onih

koji su takvu ljubav željeli dostići

ali su zarobljeni

u svojim porazima ostali..

 

Odvest ću te,

onako, kako samo ja znam voditi,

bez molitve i riječi,

dalje, od svih zrnaca brojanica,

izlizanih od silnih dodira želja,

dalje,

od svih kamenih bogova, i stvorenih lica,

koji prosuđuju

i osuđuju,

tamo negdje,

u njedra Onoga Boga

na čijem ognjenom krilu

suze radosnice nikad ne zamiru,

nego se uvijek daruju

onima

koji ih trebaju...

 

 

Vodit ću te ,

kroz samo središte cvijeta života,

ono tamno,

ono vječno,

iza svih ružičastih latica sladunjave postojanosti,

do istinskog vira

one čudesne istinitosti,

koja se tek nazire

slutnjama dalekim

a meni

tako bliskim i poznatim..

Ja sam nevidljivi glasonoša

nijem za sve

osim za tebe,

jer,

ti si moj glas

koji će svijetu jednom govoriti

kako nebo iznad neba

bez krila dosegnuti...

 

Vodit ću te tamo,

gdje svaka zvijezda

želi tvoju dušu dotaknuti,

jer,

sve su jednom

bile

tvoje želje neizgovorene

tvoje misli

neizrečene...

A onda ćemo počinuti..

Sanjati..

Letjeti...

Možda se na zemlju vratiti?

Ne znam,

da li kao ptice

ili leptirice,

jer anđeli već jesmo

i dušu za svijet imamo...