Da li je suvremena znanost potpuno istrazila morsko dno, koje zauzim gotovo dvije trecine naseg planeta? Kakve misterije krije ocean u dubinama koje ni najmodernije amfibije nisu posjetile? Koliko ima istine u legendama o neobicnim bicima, morskim bogovima, koji su u drevnoj proslosti na morskom dnu izgradili svoje blistave gradove? Imaju li ta vjerovanja veze s fantomskim otocima, “lutajucim Holandezima” i nestancima brodova i zrakoplova u ukletim podrucjima kao sto su Bermudski trokut i Vrazije more?

Polinežanska vjerovanja

Stanovnici polinezanskih otoka duboko vjeruju da su njihovi preci stigli iz mora i da ce se njihovi potomci, nekada, u buducnosti, vratiti u svoju plavu postojbinu. O tome govorte mnoge legende i prastare pjesme, a najstariji domoroci i dan-danas ce vas uvjeravati kako su njihovi pradjedovi tajno odrzavali ljubavne veze s djevojkama-ribama.
Kako su ljudi-ribe napustili morske dubine?

Jednog je dana, kazu polinezanske legenda, vjetar neshvatljivom snagom iscupao more i otkrio naselja ljudi-riba. Kako se more vise nije vratilo u svoje korito, ljudima-ribama nije preostalo nista drugo nego da ostanu na kopnu i tu nastave svoj zivot!

Ljudi s perajima

U svojim “Juznomorskim sjecanjima 1875-1880”, njemacki je pomorac i trgovac Franz Hernsheim, zabiljezio kako su mu na polinezanskom otoku Japu pricali o jednom otoku na sjeveru, koji je donedavno postojao. Japuanci su s njegovim stanovnicima bili u zivom saobracaju. No, desilo se da su bogovi mora otok odnijeli na morsko dno, ali su njegovi stanovnici i dalje nastavili odrzavati vezu sa Polinezanima. Kada bi dolazili iz dubina, na sebi su morali nositi peraja, kao ribe, koje su skidali i ostavljali na obali!

A šta kaže znanost?

Kada su u pitanju fantomski otoci, smatra znanost, postoji vise ovjasnjenja. U proslosti su se niski oblaci na obzorju moreplovcime nerjetko cinili kao otoci, pa su ih biljezili u svoje karte. Nekada se desava da citavi otoci morske trave plove po povrsini oceana. Takav je slucaj zabiljezen 1892. godine, kada je jugoistocno od Bahama, primijecen pravi ploveci otok, dugacak vise od 40 metara, na kojem je neko drvece bilo visoko i 10 metara.

I velika jata delfina ili nekih drugih riba, pod odredenim atmoisferskim uvjetima, mogu liciti na fantomske otoke, a zasigurno su u proslosti i mnoge morske nemani, koje su se mirno odmarale na povrsini ocena, na kartama ucrtavane kao otoci.
Osim toga i na moru postoje fatamorgane: lelujanje vodene pare na obzorju i cudno prelamanje svjetlosti, mogu se ponekada doimati poput - fantomskih otoka! Na kraju, svakome je jasno da je nas planet jos uvijek ziv i aktivan i da pomijeranja Zemljinih ploca, nerjetko izaziva lancane procese u kojima se, kao posljedica, pojavljuju i nestaju otoci!

Otok Sedam gradova

Otoci koji se pojavljuju i nestaju nisu ništa novo u historiji moreplovstva. Price o njima, minulih su stoljeca, bile uobicajne i o njima se cesto raspravljalo i u najuglednijim znanstvenim institucijama.

Na starim pomorskim mapama nalazimo ucrtane brojne otoke, kojih danas nema: Antilija, St. Brandan, Brazil, Frisland, otok Sedam gradova..., a price o njima vise su nego zanimljive.

Tajanstveni otok

Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli danasnju spanjolsku i Portugal, legenda kaze da su sedam katolickih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na celu, koji nisu zeljeli zivjeti pod upravom osvajaca, predvodili skupinu izbjeglica, sto se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Prica kaze da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovecem, zivopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalistu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, medutim, od tog se trenutka pricaju kontroverze. Sljedecih stoljeca, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljecu, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, pise o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga iscezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeca nista nije cuo. Tada se na mapama talijanskih i spanjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobicnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!

Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoci i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine trazio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopce pronade, a spanjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavjestava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaci!

Ostalo je nejasno da li su (i zasto) neki kartografi poistovjecivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan spanjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeca, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo rijecima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu cak Antiliju preporucuje “kao dobro mjesto gdje ce se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.

Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije nasao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!

Tragom Svetog Brandana
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Jos je irski kralj Nial, u 4. stoljecu stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljecu irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krscanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O cemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?

Sveti je Brandan historijska licnost (484-577). Za svog dugog zivota postao je ziva legenda. Putujuci po sjevernim zemljama i otocima, sirio je krscanstvo i osnovao je vise samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima srecnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovjecuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.

U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobicnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svecenika, Sveti se Brandan, iskrcao na zivopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su nasli vodica s kojim su se iskrcali na otok Pticiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesecnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe zivio u velikom samostanu.

Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od vise godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posjecivao neznan broj zivopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na sumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grozda; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obecane svete zemlje, bogate riznice voca i povrca “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navrsivsi 93 godine starosti.

Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrica Svetog Brandana, pa je na mjestu danasnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljecu, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smjesten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega vise nije bilo na naznacenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada nista nije culo!

Otok mrtvih duša

Fantomski otoci, koji su u proslosti izranjali i nestajali u moru, stoljecima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali mastu okorjelih fantasta. U luckim krcmama, mornarskim klubovima, pa cak i u zvanicnim pomorskim predstavnistvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazlicitije storije. Pominjale su se vulkanske erupcije i strasne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifickim otocima, pripovjedalo se i o neobicnim bicima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na povrsinu, samo u vrijeme kada su neki otok zeljeli da potope i odvuku na dno!

Na Islandu i danas zivi legenda koja kaze da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla moze stici u podzemne gradove, gdje jos uvijek zive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su dosli iz nebesa i stoljecima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.

Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeca javljalo i nestajalo u razlicitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeca.

Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smjesten je u vodama, juzno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otocica, a od 16. stoljeca Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljecu ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, juzno od Irske.

Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabiljezeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upucen od strane princa Henryka da obide sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronasao. Istu je sudbinu dozivio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspjesnog traganja, iscrpljen, razocaran i porazen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeca organizirano je jos nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno iscezao!

Misteriozni se otok pominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i sto nestaju cim im se priblizi neki brod. Predanje kaze da se naslo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, sopstvenim ocima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su ocevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bica, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu zive duse nastradalih moreplovaca...

Crni zečevi i čarobnjak

Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjestena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio kljuc s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronasao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabiljezena prica kako je neki Oly proveo sest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da lijeci ljude od najrazlicitijih teskih i neizlijecivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, naucio vjestini magije i medicine!

U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.

Izvjesno je, ipak, da je jedini covjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivsi 1674. godine u Irsku, on je pricao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zecevi i jadan opasan carobnjak, koji stanuje u velikom zacaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti carobnjakovoj magiji i pobjeci zahvaljuci tome sto je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.

Breasil je sporo umirao. Na nekim mornarickim kartama zadrzao se cak sve do kraja 19. stoljeca. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori vise nisu uspjeli da pruze nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.

Ali, kako se moglo dogoditi da su price o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljecima zaokupljale mastu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zasto?

Na ova pitanja nikada nisu nadeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u proslosti bilo jos otoka koja su nosila slican image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

Dogadaj se odigrao u decembru/prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajuci svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Vec danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog juznog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije cudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, podrucje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otocicima.

Na obalama otoka

Kako se spuštala noc, odlucili su da zanoce u vodama ovog tihog pacifickog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješcanu uvalu, a kako im se cinilo da otocic nije naseljen, bacili su sidra, odlucivši da se sutra pozabave istrazivanjem unutrašnjosti otoka.

Uzalud je te noci James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se sluzio, otocic nije bio registriran. Precizno je zabiljezio njegov polozaj, odlucivši svoje otkrice javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noc James i Helen priuštili sebi malu svecanost. Vecerali su na palubi jastoge koje su kupili na trznici otoka Vivak, uz svijecu i bocu pjenušavog vina, diveci se tihoj juznoj noci i zivopisnom otocicu po cijim su pješcanim plazama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajuci zvjezdano nebo.

Bryanovi su te noci otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjecanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospoda Helen. Sunce je vec bilo odskocilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pucina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti zivopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.

Jutro bez otoka

Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zakljucitibilo je da njihova jahta tijekom noci nije promijenila polozaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, zivopisnog otoka, medutim, više nije bilo.

Drugi slucaj još je neobicniji.

Pocetkom dvadesetog stoljeca, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su americki farmeri odlucili da gaje tu industrijsku biljku. Medutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na juznim otocima.

Pod pritiskom zainteresiranih farmera, americka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacificka otoka. Medutim, kad su americki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i duzinu, bili su nemalo iznenadeni, jer nisu uspjeli pronaci zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!

Izbio je medunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti šta se dogodilo!

Morske fatamorgane

Kada su se sasvim približili fantomskom otoku, zapovjednik broda se iskreno dvoumio: da li da nastavi plovidbu u tom pravcu ili da zaobidje sablasno kopno, koje je registrirao i složeni radarski sistem?

Vracajuci se 1578. godine sa svog antarktickog putovanja, poznati moreplovac M. Frobysharr, je na 57. stupnju zemljopisne sirine zapazio manji otok. Kako nije imao vremena da se iskrca, iskusni ga je pomorac samo oplovio i registrirao u svoju navigacionu kartu. Sljedecih su godina pored Basa plovili jos neki brodovi, a 1606. godine, po povratku s Grenlanda, u njegovo se postojanje uvjerio i znameniti engleski moreplovac J. Hall.

Nepuno jedno i pol stoljece kasnije, 1745. godine u jednom se nizozemskom mornarickom prirucniku kaze da je otok Bas iznenada potonuo, a tijekom 18. stoljeca na zemljopisnim se kartama oznacava kao opasno mjesto i naziva imenom “Potopljena zemlja Bas”!

Otoci koje treba izbjegavati

Zanimljiva je i sudbina tajanstvenog otoka Majda u sjeverozapadnom Atlantiku, koje je cesto mijenjalo svoje ime. U pocetku su ga pomorci nazival imenima Man ili Mam, a neki su ga cak zamjenjivali i s Breasilom. Na zemljopisnim se kartama iz 1367. godine pominje kao “mjesto koje svakako treba izbjegavati”, a vode oko otoka su ilustrirane s tri bretonska broda od kojih je jedan u nevolji: dok mu je dio krme ispod povrsine mora, oko njega se prijeteci ovilo morsko cudoviste u obliku dzinovske hobotnice!

U 16. stoljecu otok se pominje kao Majda, a na nekim je kartama ucrtan blizu Amerike. To je podstaklo neke autore da u imenu otoka nadu potvrdu o navodnim ranim vezama Europe sa srednjoamerickom civilizacijom Maya. U 18. i 19. stoljecu, otok se gotovo na svim pomorskim kartama nalazi na starom mjestu, ali se i dalje pominje kao “mjesto mracnih sila, koje treba izbjegavati”, a onda na misteriozan nacin zauvijek nestaje s morske povrsine!...

sto se zbilo s otokom Majdom, kako je i zasto nestao, nikada se nije saznalo.

O tajanstvenim otocima, kojima su vladala neobicna bica, govore mnoge prastare legende gotovo svih pomorskih naroda. Jedno se tako predanje sve do danasnjih dana zadrzalo i u Francuskoj.

Francuskim je ribarima, svojevremeno, bio poznat mali otok Bell-il, koji se, navodno, nalazio sjeverno od Newfaundlanda. Nijedan se brod nikada nije usudio da pristane uz njegove obale, jer su ga ribari i moreplovci smatrali demonskim. Sa otoka se, naime, u svako doba dana cula cudna zastrasujuca huka, koja je prestravljivala i najhrabrije ljude.

Što je to tako strasno tutnjalo Na Bell-ilu?

Mozda vulkansko grotlo, koje se s pucine nije moglo vidjeti?! Ili su morski demoni i natprirodne pojave, u koje i dan-danas vjeruju neki pomorci, orgijale u morskoj utrobi?!

Prve poznate biljeskle o postojanju demonskih otoka u Atlantiku datiraju jos iz 1436. godine. Jedan je takav otok bio smjesten sjevreno od tajanstene Antilije i na jednim se kartama pominje pod imenom Santanazes (Santanago), a na drugim kao Sotonina ruka!

Neki europskih istrazivaca smatraju da ime demonskog otoka Sotonina ruka, zapravo, potjece iz jedne drevne istocno-indijske legende, prema kojoj je, svaku noc, iz mora izlazilo strasno cudoviste koje je rigalo vatru i svojim dugim kandzama hvatalo sirote otocane kako bi ih pozderalo. Drugi, medutim, vjeruju da se pod ovim neobicnim imenom skriva otok pored kojeg je, za vrijeme svoje uzbudljive odiseje, prosao i Sveti Brandan kada su s obale na njegov camac, kako je zapisao, “vragovi bacali komade crveno-uzarene sljake”!

Uzbudljive legende

Moreplovci s pocetka 16. stoljeca zaobilaze Demonske otoke, koji su se nalazili sjeverno od Labradora, a otok, po imenu Santana, javlja se na zemljopisnim kartama iz 1567. godine i s pravom je smjesten u blizini Bermuda u - ukletom Bermudskom trokutu!

Glasoviti talijanski srednjostoljetni istrazivac Ramusio u svom putopisu “O navigaciji i putovanju”, pominje fantomski otok u blizioni Newfaundlanda, a mnogi su francuski kartografi ucrtavali na svoje karte i Pakleni otok, koji se, navodno, nalazio blizu Kanara, i “koji treba zaobilaziti, jer na njemu vladaju mracne sile”!

S ovim se nikako ne iscrpljuje zanimljiva prica o fantomskim otocima. Registrirani su cak i u Mediteranu. U srpnju 1831. godine sa jednog je broda primijeceno kako se nedaleko Sicilije, uz strasno komesanje morskih valova, pomalja kopno. Dva dana kasnije na ovaj bezimeni otok iskrcali su se talijanski geolozi kako bi izvsili precizna mjerenja. Utvrdeno je da novi otok ima precnik 200 metara i da je visoko tek 15 metara. No, sljedeceg tjedna, otok je nastavio da se siri i da raste, a mjesec dana kasnije dogodilo se nesto sasvim cudno: otok se poceo raspadati, a nekoliko mjeseci kasnije od njega vise nije ostalo - nista!
Slican se slucaj dogodio i sedam godina kasnije pored obala juzne Sicilije. Ponovo je jedan fantomski otok ugledao svjetlost dana, a onda je nenadano nestao u moru, kao da se nikada nije ni pojavljivao.

Posebna su prica pacificki fantomski otoci. Na plavim prostorima tromede Mikronezije, Melanezije i otvorenog mora, danas su smjesteni najzivopisniji otoci naseg planeta. Najjuzniji i najljepsi otok u tom juznom podneblju, gdje medju 60.000 starosjedilaca danas zivi i 10.000 bjelaca, zove se Tongatapu. Na otoku zivi neobicna legenda koja pripovjeda o neobicnim zlatnim ljudima, bogovima mora, sto su se jednog jutra “vatrenim kuglama dovezli s neba i nestali u oceanu”.

Danima je nakon toga more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je izgubila azurni sjaj, postala je mrka i muljevita. Domoroci su se tada molili bogovima da ih postedi od svekolike nesrece, da im ozivi ribe i vrate boju moru. I bogovi su uslisili njihove molitve. Ribe su prestale da umiru, more je vratilo svoj sjaj, a vatrene kugle rijetko su izranjale na povrsinu. Jedno se iz dubina i dalje cula potmula tutnjava. To su, kaze legenda, bogovi mora gradili svoje gradove na morskom dnu!

Ali, jednoga su dana iz mora izasli bogovi. U cudnim su zlatnim letjelicama kruzili iznad nekoliko malih otoka. Ljudi su umirali od straha., a mnogi su trazeci spas, skakali u ocean. To je trajalo nekoliko dana, a onda su bogovi mora ponovo nestali. Sa sobom su na morsko dno, kaze predanje, zauvijek odnijeli i nekoliko otoka.

Vrag na federu

Na Tongatapuu domoroci i danas pjevaju zalopojke koje govore kako ce jednoga dana more progutati i njihov otok. To i nije nikakvo cudo, jer su se ovdje u proslosti odista dogadale neobicne stvari. Cak i da nije fantasticnih legendi “o zlatnim ljudima i njihovim letjelicama”, u kojima su mnogi istrazivaci i autori prepoznali posjetioce iz svemira, ostaje cinjenica da su se u proslosti u ovom dijelu Tihog ociana, zasigurno, vise nego na bilo kojem drugom mjestu u svijetu, pojavljivali i nestajali fantomski otoci.

Godine 1865. britanska fregata “H. M. S. Falcon” usidrila se zapadno od arhipelaga Tonga, u vodame Falcona, jednog desetak metara visokog otoka obraslog palmama. Bio je to zivopisan otocic s dugim pjescanim plazama i britanski su pomorci uzivali u njegovim krasotama. No, kada su jednoga dana isplovili do susjednog otoka, i uvece se vratili, bili su zapanjeni. Posada jednostavno nije vjerovala sopstvenim ocima - zivopisnog otocica vise nije bilo!

Kako nisu mogli povjerovati da je otok Falcon tek tako netragom nestao, britanski su pomorci za njim tragali i sljedecih dana, ali nikakav trag nisu otkrili. Na kraju su se pomirili sa sudbinom da je Falcon nestao u moru, a misterioznu su pojavu nazvali “Jack in the Box” - Vrag na federu!

Time se ne zavrsava prica o otoku Falconu. Sljedecih se 60 godina na njegovom mjestu nije nista dogadalo, a onda je 1928. godine iz mora izronila crna, sagorjela zemlja. Domoroci su s Tonga na novi otok, ponosno poboli zastavu svoga otockog kraljesvtva i nazvali ga novim imenom Fonuafo’o - Nova zemlja!

Fonuafo’o je za krako vrijeme postao otok koji se iznad mora izdizao gotovo 180 metara. Medutim, kada su krajem 1952. godine znanstvenici s istrazivackog broda “Capricorn” uplovili u njegove vode, bio je to ponovo sicusan otok, jedva dostojan pomena. Ipak, nakon vulkanske erupcije koja se odigrala 23. prosinca 1954. godine, Fonuafo’o je naglo izrastao iz mora. Danas je to otok sirok pet, a dug 18 kilometara, kojeg izbjegavaju lokalni ribari, uvjereni da se u njegovoj utrobi jos uvijek skrivaju morski demoni!

Što je radar vidio?

Storiju o fantomskim otocima zavrsit cemo neobicnim dogadajem, koji se 1970. godine odigrao u vodama Kanarskih otoka, a u “New York Timesu” ga je detaljno opisao jedan americki mornaricki casnik.

Kriticnog dana, kada se brod nalazio na uobicajnom putu prema Kanarima, na ekranu brodskog radara pojavila se jasne konture nekog otoka, koji na toj poziciji nije bio registriran ni na jednoj pomorskoj karti.

Tajanstveni je otok lezao na oko 25 milja ispred broda i na radaru su se ocrtavali detalji stjenovite planinske zemlje duge preko 10 kilometara. Iako su pouzdano znali da na toj zemljopisnoj duzini i sirini u stvarnosti ne postoji nikakav otok, zapovjednik broda i njegovi zbunjeni casnici jos jednom su provjerili taj podatak i konstatirali da otok, koji se na radaru lijepo uocavao, zapravo, u realnosti ne moze nikako postojati. U meduvremenu, potvrdu o tome dobili su i od luckih vlasti.

Pa, ipak...

sto su se vise priblizavali fantomskom otoku, signali radara postajali su sve jasniji i jasniji. Istodobno, i slika je postajala sve cistija, upecatljivija i stvarnija. Sada su se na ekranu mogli razaznati i najsitniji detalji planinskog masiva na “nepostojecem” otoku.

Okupljeni i zbunjeni casnici izasli su na palubu, ali golim ocima nista nisu mogli da zamjete. Nista osim puste, mirne morske pucine, koja se unedogled utapala u prozracni nebeski svod.

Kada se sasvim priblizio, zapovjednik se broda iskreno kolebao: da li da nastavi plovidbu u tom pravcu ili da zaobide fantomsko kopno? Na osobni se rizik odlucio ne mijenjati plovidbeni kurs i nastaviti uobicajnom rutom. Na brodu je s razlogom vladala uznemirenost, ali kada su doplovili svega jednu milju do misterioznog prividenja, slika na radarskom ekranu najednom je pocela blijedjeti, treperiti, raspadati se i uskoro je vise uopce nije bilo.

Americki je brod zatim nesmetano preplovio preko mjesta na kome se, kako je radar pokazivao, nalazilo fantomsko kopno!
sto se uistinu dogodilo nikada nije odgonetnuto. Kao sto, uostalom, nikada nisu objasnjeni ni mnogi drugi fenomeni na nasem planetu, sto vec stoljecima zaokupljaju paznju istrazivaca i znanstvenika!

Preneseno sa:   http://www.bosnic.com/Znanost-bez-odgovora-0505132024.html