Kad sam bila mala (bezglasna pobuna)

Odrasla sam u brojnoj, vrlo konzervativnoj i patrijarhalnoj obitelji. Nas djecu su odgajali vrlo strogo, kažnjavali su nas nemilosrdno za svaki neposluh i na mojim slikama iz djetinjstva uvijek izgledam kao nadureno i uvrijeđeno dijete.

Bila je to pretjerana i nepotrebna strogost i često puta vrlo nepravedna. Nikome od nas djece nije padalo na pamet da se pobunimo, jer je svaka pobuna još više pooštravala kazne i samo je za nas djecu postajalo sve gore.

U taj rigidni odgoj je spadala i zabrana psovanja, a svi odrasli oko nas su psovali kao kočijaši, naročito muškarci. Za svaku psovku, ma kako nevina izgledala, slijedila je kazna: "Ta, šiba je iz raja izašla".

Ni danas ne psujem, ali ne zbog kazni. To mi je više stvar kulture i uljudnosti.

Ali, sjećam se kako sam nakon svake takve kazne, stjerana u neki mračni kutak, stisnutih malenih šaka, ljutito, potiho ili u sebi ponavljala do besvijesti sve psovke kojih se moja mala glava mogla sjetiti. Bila je to moja bezglasna pobuna, moj ventil, moje NE potpunoj dječjoj nemoći.

Dragi roditelji, nemojte misliti da su vaše kazne uvijek učinkovite, često imaju kontraučinak, a pamte se zauvijek.