“Post je projekt za cijeli život”
Mnogi vjernici shvaćaju post kao odricanje od hrane. Po tome se post ne bi
razlikovao od dijete i ostao bi na razini tijela. Dr. fra Ante Vučković, profesor
filozofije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu, ističe da
post nije samo pitanje tijela već zahvaća nadasve područje duha.
Post i dijeta
GK: Profesore, Vi kao filozof, sigurno ste pokušali proniknuti i u smisao
posta. Što je zapravo post?
Dr. Vučković: Post nije u prvom redu zaokupljenost tijelom, nije dijeta, niti
štrajk glađu, nego je, iznad svega, davanje prigode duhu, put prema Bogu.
Post je, na neki način, približavanje k Bogu. Post u kršćanstvu počiva na
ideji, to ćemo naći u Novom zavjetu kod Mateja, da apostoli i Isusovi učenici
ne poste dok je s njima Učitelj. Ivanovi učenici, koji poste, pitaju zašto je to
tako, na što im Isus odgovara da će i njegovi učenici postiti kada on,
Zaručnik, ne bude s njima. Tu se naslućuje da je post put prema Bogu,
približavanje Bogu, način molitve i dolaska u njegovu blizinu. Čini se kako
onaj tko drži dijetu i onaj tko posti čine isto. No, onaj tko drži dijetu,
zaokupljen je sobom, suvišnim kilogramima, zdravljem Đ što je nekad nužno
i potrebno i što ne treba dovoditi u pitanje - ali, u prvom sam planu “ja”, moj
odnos prema samom sebi, prema svom tijelu. Onaj tko posti, međutim,
stavlja Boga na prvo mjesto.
Post se razlikuje i od štrajka glađu. Štrajk glađu je legitiman i ponekad
prijeko potreban. No, to nije post. To je način borbe. Štrajkom glađu
prenosim odgovornost za svoj život u ruke onog protiv koga štrajkam.
Drugim riječima, prijetim svojom smrću nekomu tko može riješiti moj
problem. To se u postu ne događa. Post nije usmjeren ni protiv koga, niti
svaljuje odgovornost na tuđa leđa. Post je čišćenje iznutra za spremnost
susreta s Bogom.
GK: Mnogi se uz post odriču i raznih poroka i nezdravih navika. Ima li to
kakve veze s postom?
Dr. Vučković: Treba odvojiti post od onog što se prividno čini postom,
posebno u korizmeno vrijeme, kao odricanje od kave, cigareta, alkohola,
gledanja televizije, ogovaranja i tome slično. To je sve dobro i poželjno, no to
još uvijek nije post. Post nije u prvom redu odricanje. U prvom planu stoji
davanje vremena sebi, duhu da se bez opterećenja tijela približi Bogu. Stoga
će na početku korizme stajati prizori Isusova odlaska u pustinju, 40-dnevnog
posta. Riječ je o 40 dana izdvojenog vremena i riječ je o pustinji, prostoru u
kojemu nema ničega što bi ometalo susret s Bogom. Vrlo je zanimljivo,
međutim, kako prvo što susrećemo u pustinji nije susret s Bogom, nego
1susret s onim što iznenađuje i uznemiruje. U pustinji i u vremenu posta
najprije susrećemo svoje demone, sve ono negativno u nama. Zato post i
jest, na određeni način, čišćenje. Isus susreće demone prije nego što
konačno iziđe iz pustinje. Tek nakon pobjede nad demonima počinje
naviještati Radosnu vijest.
Post bi i od nas htio da se susretnemo s onim što je u nama negativno i da
to pobijedimo. Post bi, dakle, u prvom redu bio put k Bogu na kojemu
najprije susrećem ono što stoji između mene i Boga. Kad to uočim, a post
pomaže otvaranju očiju, tada post može poslužiti i kao način uklanjanja
zapreka na beskonačnom putu prema samoj Beskonačnosti.
Zašto postiti samo dva dana u godini?
GK: Ako Crkva traži za post da se jede jednom do sitosti a dva put po malo,
znači li to da većina ljudi posti cijeli život?
Dr. Vučković: Mislim da ni to nije post. To s postom ima veze, ali rubno,
površno, i to uopće ne dira u srce same stvari. Čini se da smo zaboravili što
uopće znači postiti. Danas se posti u malim skupinama ili pojedinačno. Tako
je duhovnost, koja se razvija u Međugorju, vezana uz post o kruhu i vodi.
Nije to više igra oko toga da li jesti ribu ili meso, do sitosti ili ispod nje, nego
ozbiljni rad na sebi.
Post je vrlo snažno duhovno iskustvo. Naime, ljudsko tijelo može živjeti bez
hrane određeno vrijeme. Kad se započne post, tijelo se prebacuje, recimo to
suvremenim rječnikom, na drugi program u kojemu se energija više ne troši
na probavu, te odjednom dobijete mnogo vremena. Nakon prva dva dana
nestaje i osjećaj gladi, tijelo je olakšano, a duh postaje bistriji. Post je
vrijeme intenzivne molitve, iznimno jako iskustvo molitve, približavanja Bogu.
GK: Postom, dakle, liječimo tijelo i duh.
Dr. Vučković: Da, kršćanstvo drži da je post lijek. Poznato nam je da i
danas postoji euharistijski post koji je, doduše, sveden na sat vremena prije
pričesti. To je simbolički post. No, ponekad se čini kao da smo zaboravili da
je sama euharistija smatrana lijekom. Od antike, pa sve do našeg vremena
određeni su se lijekovi uzimali natašte, kad nismo opterećeni hranom.
Simbolika euharistijskog posta je silno jaka, i hoće reći da nas Bog liječi čim
se oslobodimo svega što nas opterećuje, kad sami oslobodimo svoje tijelo
za uzimanje lijeka. U tom je smislu i kršćanstvo shvaćalo post kao lijek. U
evanđelju je zabilježena zgoda kada su apostoli pokušali istjerati zloga duha
i nisu u tome uspjeli. Dolazi Isus i, nakon što ga je on izagnao, apostoli ga
pitaju kako oni nisu uspjeli. Isus odgovara snažnom riječju: “Ovakvi se
istjeruju samo postom i molitvom!” Ako bismo to htjeli prevesti na naš jezik,
onda bi valjalo reći da nam valja postiti u trenutku kada više ne znamo
rješenje za svoje životne probleme, kada ne znamo kako izaći na kraj s
teškoćama koje su se nagomilale u prostoru duha, u mom odnosu s Bogom i
s drugima. Nije li to mudrost koju je izvan kršćanstva spoznao Gandhi kada
je rekao: “Ako ne znam riješiti poteškoće, potrebno je pronaći vrijeme za
post.” Post možemo misliti i kao oslobađanje svoje nutrine za Boga i
2prepuštanje njegovu djelovanju. Kad tako shvatimo post, osjećamo kako mu
se vraća snaga, ona ista snaga kojom se kršćanstvo u početku sučeljavalo
sa svijetom. Danas živimo bez osjećaja da je post lijek. Imamo iskrivljenu
sliku kako je to samo odricanje. Tako se iskrivljuje i slika Boga. Postim, tj.
žrtvujem se i očekujem da me Bog nagradi. To je dobrim dijelom poganska
slika Boga kojemu treba nešto žrtvovati kako bismo ga umilostivili. To nije
kršćanstvo. Kršćanstvo smatra post lijekom duše, putovanjem prema Bogu,
vremenom boravka s njim.
Post i oholost
GK: U čemu je onda smisao posta, ako nije u tome da se nečega
odreknemo?
Dr. Vučković: Mislim da je negdje nestao iz svijesti onaj izvorni odnos
prema postu. Naravno da je potrebno odricanje, samodisciplina vlastitog
života, no izvorna svrha posta jest traženje načina, puta prema Bogu,
traženje vremena za Boga. To je ujedno molitva i lijek, susret s Bogom. O
nama ovisi kako ćemo razumjeti post i kako ćemo upotrijebiti vrijeme koje
dobijemo kad nam želudac nije opterećen radom nekoliko dana. Svatko sâm
određuje kako će iskoristiti jasnoću duha koja se pojavi u vremenu posta. U
kršćanstvu je post u svojoj biti molitva.
Valja izbjeći zamku da se post svede samo na odricanje. Dogodi se tako da
netko u korizmi 40 dana ne puši, ne pije alkohol ili nešto slično. Nakon 40
dana sve se nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Ništa se nije promijenilo.
Korizma je bila samo vremenska zagrada u ovisnosti. Na koncu se takvo
odricanje pretvori u samozavaravanje o vlastitoj snazi. Izdržao sam
četrdeset dana bez onog o čemu ovisim, ali na koncu konca ostao sam isti
ovisnik. Umjesto susreta s Bogom i promjene, nađem se u oholosti koja veli:
“Ja mogu, ja sam snažan!” To nije smisao posta. Post ne želi da na koncu
nađem sebe sa svojom taštinom, već bi htio da se moja volja pretvori u
vršenje Božje volje, da se pretvori u religiozni način hoda u kojem će Bog u
mom životu imati glavnu riječ, u kojemu će on biti na prvom mjestu.
GK: Kako postiti na ispravan način kad smo pritisnuti svakodnevnim
brigama, bilo za svoju obitelj, bilo na poslu, tako da kad dođemo kući
nemamo volje ni za što drugo, osim možda za gledanje televizije?
Dr. Vučković: Meni se čini da je post upravo potreban kako bismo se
oslobodili svega onoga što utječe na to da nam se post već unaprijed čini
nemogućim. Kad ćemo početi razumijevati da sami određujemo svoj život?
Hoće li nam mediji sijati mržnju u srce ili ćemo mi odrediti kad ćemo i što
gledati? Jesam li prisiljen ovisiti o tome što drugi hoće od mene ili mogu svoj
život sam organizirati? Post jest za to da sâm organiziram svoj život. Isus
veli, kad postiš, povuci se u svoju sobu i namaži glavu. U trenutku kad se
upustim u post, otvara mi se mogućnost da jasnije vidim smisao za kojim
tragam. Post otvara prostor unutra za susret s Bogom, za radost, za
pronalaženje životnog orijentira iz susreta s Bogom.
Post kao put ljubavi
3GK: Ako je post slobodan, zašto ga Crkva propisuje, iako u dosta blagoj
mjeri?
Dr. Vučković: Smatram da Crkva stavlja nekakve minimume koji su potrebni
da bi se ostalo u svijesti kako nam je post potreban kao put prema Bogu.
Naravno, ako se stavi mnogo obveza za post, ljudi se slome. Tu ostaje
simbolički minimum koji podsjeća, kao promemorija: Čovječe, sjeti se da tvoj
put prema Bogu nije jednostavan, da u nj treba ulagati truda, da se ni jedan
odnos ne može živjeti bez ulaganja svojih psihičkih i fizičkih snaga. Isto tako
i put prema Bogu traži određeno ulaganje. Ta je promemorija minimalna, no
ovisi o meni na koji ću je način živjeti i ostvariti u svom životu. Čini mi se
opasnim držati se minimuma samo zbog slova zakona. Tada zapravo
ulazimo u religioznost koju je u Novom zavjetu Isus osudio. To je izvanjska
religioznost, samo da nas se vidi, da ispunimo slovo zakona. Zakon je tu
samo podsjetnik, ali se susret s Bogom događa u nutrini, u slobodi, u molitvi,
u davanju Bogu vremena da uđe u moj život.
GK: Mnogi vjernici doživljavaju da je post koji Crkva propisuje nedostatan, te
poste dosta zahtjevnije.
Dr. Vučković: Ljudi su očito shvatili da je propisani minimum samo
podsjetnik, te ako se drže samo tog minimuma, da iz toga nema ništa.
Najčešće, kad god se netko upusti u religioznu avanturu s Bogom, događa
se da ono što je propisano postaje premalo. Tada osjeti da je to put koji traži
uvijek više, ne više žrtve, nego da je to put ljubavi. Što više ljubim, više hoću
ljubiti. To je kao euharistijski kruh od kojega se povećava glad za Bogom,
kao Bog kojeg, što ga više upoznajem, sve mi više izmiče, sve ga manje
poznajem, što sam mu bliže, sve mi se čini da je nemoguće obuhvatiti ga,
jer zapravo u susretu smo s Beskonačnim, s Bogom kojega ne možemo
staviti ni u svoje srce ni u svoj um. Ali, u susretu s njim, naše srce i um se
šire, pa i glad za Bogom, izražena postom, može rasti. Post nam otkriva
kako ozbiljan odnos s Bogom nije površinsko ispunjenje, nego sve dublja i
sve veća glad za Njim. I tu se pokazuje da čovjek uistinu ne živi samo o
kruhu.
GK: Još nije ostalo mnogo vremena do Uskrsa. Znači li to da je sada već
kasno za pravi post?
Dr. Vučković: Post nije vezan samo uz korizmu, iako je to izuzetno i
privilegirano vrijeme, zato što liturgijski pratimo Kristov put kroz muku. Drugo
vrijeme posta koje se stvorilo u Crkvi vezano je za došašće, ili od Svih svetih
do Božića. No, post je projekt za cijeli život. Neki ljudi poste jednom u tjednu
cijelu godinu, a neki po dva dana u tjednu, neovisno o liturgiji.
GK: Koji su plodovi pravoga posta?
Dr. Vučković: Najprije na sebi osjetimo bistrinu duha, veću sabranost, lakše
razabiremo što nam je važno u životu, lakše se snalazimo i uspostavljamo
vrednote. Isto tako i dugotrajni proces posta ima i dugotrajne plodove, na
primjer životnu radost, nutarnji mir, smireniji odnosi s drugima, bolje
4procjenjivanje stanja u društvu, pronalazak orijentira, gdje ću stavljati
naglasak. To je na koncu put u ispunjeni život.
GK: Isus poziva svoje učenike da poste kako bi se mogli suprotstaviti Zlome.
Bi li Crkva trebala omogućiti vjernicima istinski post?
Dr. Vučković: Mislim da bi to bilo jako važno i da je to moguće učiniti možda
u obliku kakva seminara ili praćenja manjih skupina vjernika koji hoće postiti
nekoliko dana u tjednu, ili cijeli tjedan. Bilo bi moguće pratiti ih duhovno.
Svatko bi sâm morao procijeniti koliko je i fizički spreman na takvu vrstu
molitve, koliko mu to dopušta zdravstveno stanju ili životna dob. To bi moglo
biti vrijeme zajedničke molitve, zajedničkog iskustva posta, intenzivnijeg i
dubljeg susretanja s Bogom. Svi osjećamo potrebu zajednice, onih koji misle
na isti način, potrebu izmjene iskustva, i na koncu potporu da ne ostanemo
sami. Stoga bi potpora onih koji prolaze ista iskustva bila iznimno važna.
Mislim da je to ostvarivo u našoj Crkvi.
Razgovarao: Mirko Mihalj
bglavac
