Noćas su zvijezde potonule

u more tvoje duše,

niti jedna na mom nebu

nije željela ostati

sve su željele za tebe blistati

u tvojim očima zaspati

u tvojim rukama ostati..

I nije nam bilo važno

hoćemo li se u tami

izgubiti

ili se o hrid razbiti...

Naša plava tijela

naše nježne duše

dvije male barke

na obali ljubavi nasukane

valovima ljubavi donešene

bez mogućnosti povratka

usred

nezaustavljivog prestanka

usred

vječnog rađanja

i ponovog nastanka...

Ljubila sam te

ne dotičući  prstima

tvoje usne

oni su negdje

u svili tvoje kose nestajali

i tamo ostajali

opijeni mirisom soli

opijeni mirisom svih tvojih proživljenih boli

koje sam dahom svojim čarobnim

iz tvoga srca vadila

a onda ih

zauvijek

iz tvojih sjećanja brisala..

Ljubavi,

sve bijaše sakupljeno,

što je bilo rasuto

u alabaster tvog pehara

u smiraj i drhtaj

mojih damara,

koji su tvojim ritmom srca kucali

životom

kojeg samo ti znaš pokrenuti

samo ti održati...

Noćas smo bili čarobno jedno

na vrtuljku nebeskog kotača

kojeg je svemir

za našu ljubav stvorio

za ovu noć

ljubomorno čuvao...