16. ZVIJEZDA SJEVERNICA

 

        “Pokaži mi zvijezdu sjevernicu, onu koja uvijek čvrsto na svojemu mjestu stoji”, molio neki čovjek mudraca. “Ja samo u tu zvijezdu želim gledati, ja samo nju priznajem pravom zvijezdom”.

        Nebo bijaše osuto svjetlacima zvijezda, kao da netko neumorno baca bilijune staklenih krhotina u prostor, te ne znaš koja je krhotina kojoj susjeda, koja kojoj znak za ravnanje.

        Mudrac je razmislio i zatim smislio kako će čovjeku pokazati sjevernicu zvijezdu.

        “Vidiš li ono tamo stablo”? upita ga.

        “Vidim”.

        “A granu na lijevoj strani, onu koja strši izvan krošnje”?

        “Vidim”.

        “A vidiš li onaj list što sasvim malko trepti na vrhu grane”?

        “Vidim”.

        “Eh, sad pogledaj u vršak toga lista”!

        “Evo, gledam”.

        “Na vršku je zvijezda sjevernica”.

        I čovjek ugleda zvijezdu sjevernicu, sjajnu zvijezdu; list kao da ju je dodirivao. Zagleda se čovjek u zvijezdu, i presretan uživaše u njezinu spokojnom sjaju. Pokloni se učitelju, odbrza kući da dovede ženu i djecu, i da im pokaže jedinu nepomičnu točku na nebu.

Kad je cijela obitelj stigla, čovjek više nije znao naći ono stablo. Izabere stoga neko drugo, pa s lijeve strane krošnje uze tražiti granu, kojoj na vrhu sasvim malko trepti list. Poslije duga traženja, nađe nešto takvo: granu što strši ulijevo iz krošnje, a grani na vrhu, list. Ali zvijezda više nije sjedila na vršku lista.

        “Ode, sinja vjerolomnica. Ode, rasputnica, lažna uzdanica. A ja sam se u nju zaljubio baš zato što rekoše da svoje mjesto nikad ne napušta. Nije to, znači, bila istina...” 

       

       Jedna istina, tolike o njoj zablude.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 9. (još neobjavljeno)