ugasli su plameni jezici

približio se san stvarnosti

djetinjstvo stihovima u bagremu ostalo

kao mjehurići na vodi

rasprsnuti u tisuće kapi

osvanuo

pretvoren u žuljeve

izrođeni život

 

jesam li prebrzo snivala snove,

izgubila usput mladost

kao dio istrošene odjeće

ili je samo vjetar godine odnosio,

a vratio ih nikada nije do mene?

 

kada bih barem mogla dotaknuti prve cipelice,

prvo izgovoreno slovo,

osjetiti

da sam ponovo rođena

makar kao pridošlica nebesa

od žute zemlje sačinjena

da imam sve,

a zapravo da nemam ništa

 

nije tuga da se spomene

samo nije imala svoga  gosta

prosta sreća

kao najveća slika života

ne visi na zidu kao pohvala

 

sve dođe svome kraju

ne znam ni da li bagrem još živi

cipelice za uspomenu ostaju

rođenjem si prisiljen da živiš

 

ali ponavljam

nije tuga da se spomene

iza zatvorenih vrata sreća je ostala

kada kičma se polomi

nestaje život

za neka druga rađanja