Jednom davno,

 voljeli smo

modru ljusku

naših dodira

 u neprestanom plesu

 jedno oko drugog

doticali buduće svjetove

 kroz usne bez usana

ljubili se,

 rukama bez ruku

 sažimali zvijezde

 za nebo

ispod kojeg ćemo se roditi...

Jednom davno,

kada još nije bilo sad

pustinju smo suhu

orosili

daždom naših uzdaha

a onda je zatočili

u maleno staklo vremena,

da ga razbijemo

kada se opet pronađemo...

Jednom davno,

najdraže moje,

kada nikog nije bilo

osim tebe, mene,

i tihog šapta  Bitka

nismo imali ime

zvali smo se

SVE...

 

Jednom davno,

koje je postalo sada

Vrijeme je poraženo

na koljenima

molilo za život..

Mi smo  prošli pored njega

ne vidjevši

da uopće postoji

za nas...