Da, kad otiđu od nas, kad uzlete putem Vječnosti, tek onda osjetimo koliko li smo samo imali propuštenih prilika biti s njima, a bili smo na nekim bezveznim mjestima.

Tek onda kad nas napuste, tek onda osjetimo onaj strahoviti gubitak i oni tad odnose dio našeg srca sa sobom, ali nam se vraćaju kao anđeli čuvari naše duš

Tek onda kad svoje istrošene haljine poklone zemlji, otkud su i nastali, dali bismo sve na svijetu za još jedan susret, za još jedno: “halo, Mama, ja sam – dolazim poslije posla na ručak.”

A taj dolazak na ručak je bio iz nekog bezveznog života kojeg vodimo, iz nekog bezveznog braka u kojeg smo se upetljali, a te trenutke koje smo na kapaljku davali – sad prizivamo i oni koštaju neprocjenjivo blago.

Da, tek onda kad od nas odu shvatimo – koliko smo ih trebali.