Zaljubljenik sam

u strune tvoje duše...

Kaži,

kako da pjesmu odsviram

nježniju od baršuna neba

vječniju od mirisa ruže,

kako da tvoje strune dotaknem

a da moju vatru ne osjetiš

i žar zaboravljene simfonije

koju tek sad

na požutjelom papiru sjećanja otkrivam?

Ja sam dah koji dotiče

tek rubove tvojih obrisa

koji se gube

zamičući

iza nekog zida

na bulevaru noćnih susreta

tebe

i tebe...

Kada se sama sa sobom susretneš,

ja ću te kao neka skrivena nit zvijezde padalice

osvijetliti ispunjenom željom,

da konačnost ljubavi

bude tvoje nebo

išarano bojama

ispunjenog sna...

 

Kaži mi,

kako da te zagrlim,

kada je jedino što od sebe imam

samo jedno meko, crveno, toplo srce,

koje jedino kao ocean

može bezgraničje tvojih kapi ljubavi primiti

a da ne osjetiš

da te nema

da samo svoju radost rastočiš

a bol,

slanu bol iz zjene

zauvijek

zaboraviš...