Netko kaže da nada uvijek umire posljednja...

Malo su pogriješili..

Nada u nama nikad ne može umrijeti..

Ako vjerujemo u ljepotu istinske čarolije ljubavi, koja otapa sve ledenjake svijeta i okolice...

Ako dopustimo da ništa ne pokoleba naš dječji osmijeh, kojeg se uporno želi zaustaviti...

Još imamo vremena  otključati naše odaje, u kojima spavaju zatočeni naši mrgudi i sva  nijema neopraštanja, kojima je zapovijeđeno da šute, i nikad ne izađu na svjetlo..

Još imamo vremena pružiti si ruke, iako je to ponekad do neba teško, ali, nemojmo to činiti na silu..

samo si ostavimo bar mali prostor, da taj trenutak ipak jednom dođe..

Ja plešem sa pticama.

Učim od njih gracioznost slobodnog leta, iako imam krila..

treba imati hrabrosti i nebeskim vjetrovima se prepustiti..

Jučer sam bila nekakva ovakva:

Danas sa vama ispijam ponovo plavu kavu iskrenosti..

i široko otvorenih očiju gledam na svijet...

 

Plovimo dalje..

Vaša Wendy