Gle,

na ruševinama svih ljubopitljivih pogleda

razbijenih promatrača

čije staklene oči iluzije

još žele gledati

željeni kraj

naše istine,

stojimo,

i nijeme

svaka u svom bezglasju

stvaramo buduću pjesmu,

stihovima koje nitko više neće čitati

niti poželjeti da ih shvati...

Gle,

 daruješ mi ulovljenog leptira moje duše

 a ja ga poklanjam ponovo

tvojim rukama

 koje kriju vrelinu svjetla

 na kojoj će krila spržiti...

 Ne, neka te ne plaši utrnuće moje,

 to je tek predvorje

 moga  uskrsnuća,

da te oslobođena smrti

 još više mogu voljeti

 i tvoju dušu čuvati..

 Možda ćeš me

 u novoj odori

 kao cvijet prepoznati

 na nekoj visokoj  stijeni

 nedostižnoj svima

 osim tebi

 jer ti ćeš biti ptica

 koja ćeš vladati visinama,

onaj kliktaj slobode

 kojeg ljudi nikad neće čuti

jer,

bit ćeš predaleko

za njihova trajanja

i njihova prazna

 o, tako prazna, bešćutna davanja..

Davanja koja uzimaju više nego trebaju

davanja koja nam sada drobe živote,

jer nikad ne možemo glad bešćutnosti

našom blagošću nahraniti...

O, milo moje,

 gdje ćemo se sresti

 i kako se pogledati

 kad su svi drugi kao bedemi

 ispred naših pogleda

 sagradili svoje želje

 i svoje misli

 koje prvo trebamo porušiti

 da bi sve ponovo sagradili...

 Vrijeme je ipak na našoj strani,

jer ljubuje sa vječnošću..

 Gle...

 Iza svake nemogućnosti našeg sna

  stoje poražene mogućnosti stvarnosti..

 Mi smo uvijek bili ispred svega i svih,

samo smo u trenutku živjeti za sebe počeli

 i san o istini

 prestali sanjati...