PIANO......

sjećaš se...

Ja tek sada od zaborava se otrgnuh...

Uvijek si bila ti...

Životi, kao vali,

nagrizali su tiho, čvrstu stijenu  na kojoj smo bili

tako čisti

tako nježni u svojoj nagosti,

jer ništa na sebi ne imasmo

osim duše

koja je grlila kroz tebe

moju vječnost...

O, koliko sam te čekala...

Pisala nekom, nekoj, nekome, nekima, pjesme čežnje

a sve su bivale razbijene

rasute,

poput mekog porculana

u zidove slijepih ulica..

Zar je svemir čuo

moju zadnju želju:

da te zagrlim

prije nego nestanem?

FORTE:..

Ne, nemoj bježati od mene...

Ja sam ona

koja će tvoj put označiti sitnim kristalima svjesnosti,

koja te je sanjala nedodirno

tek upitala nebo,

smije li dotaknuti tvoje dlanove

i u njima

kroz žuljevitu koru silnih bitaka sa bolima

osjetiti vrelinu anđela

i Ljubav bogova...

FORTISSIMO...

O, ljepoto,

oprosti mi

što sam kroz druge tražila utjehu

sanjajući boju tvojih očiju

nadajući se susresti miris tvoje kose

u prolazu nekom

čuti bat

tvojih koraka...

Ja ne mogu drugačije

nego vatrom voljeti

vodom osjećaja te prekriti...

Ja nisam ja

koju ćeš možda

izvana vidjeti...

Naš susret je odavno začet

u predvorju rastavljenih duša

koje bijahu jedno..

Kada uroniš u moje zjene

ne gledaj ništa u meni

osim oceana

kojem ću te obgrliti

i ptice,

na čijim krilima

će naše duše poletjeti...