Što je za mene sloboda?Čemu ja to težim?Pitam se ..Osjećaj slobode je osjećaj lakoće,osjećaj da mogu poletjeti,da mogu što hoću ,što želim,što volim,bez obzira što bilo tko misli o tome.Sloboda je tek sloboda kad me ništa i nitko ne sprečava,osuđuje,optužuje,okrivljava,prigovara ili zamjera nešto.U stvari netko može sve to raditi,ali ako mene to ne dira ,ja sam slobodna. Ne dotiče me se.Ne ovisim o tuđem mišljenju.Može ga netko izraziti,ali ja ga ne doživljavam tragično,nisam povrijeđena ni uvrijeđena njime.Mogu reći što mislim,mogu napraviti što želim.Problem nije u ljudima oko mene.Oni mogu biti kakvi god hoće biti.Na njih ja ne mogu utjecati.Kad bih mogla, bila bi to manipulacija.A ja to ne želim.Ljudi su takvi kakvi jesu .N a meni je da ih takve prihvatim.Ako mi se ne sviđaju,kažem im to i odem svojim putem.Ili ostajem s njima takvima kakvi jesu,bez imalo potrebe da ih više mijenjam. Osuđivanje,kritiziranje,izrugivanje,ismijavanje ,pa to je tako uobičajeno ljudsko ponašanje.Biti u pravu,biti iznad nekog drugog,biti superiorniji,pametniji…to je prava sportska disciplina.Onaj koga boli takvo ponašanje nadrapao je u životu.Ne može se izboriti s takvima,ne može se s njima takmičiti,ne može ih pobijediti u toj disciplini.Ali kako sam rekla svatko ima pravo biti kakav je.Na meni je samo da odlučim hoću li biti s njima ili ne.
No,to bi bilo lako.Tu nije kraj muke.Ili bio bi kad, u meni ne bi postojao , ,kritičar i sudac,kad i ja sama ne bih bila takva,.Samo ja se takva ne pokazujem .To je dio mene koji sam potisnula i projiciram na te“ zločeste“ druge koji me muče,a ja sam kao njihova žrtva..Ja sama sebe kritiziram,ja sama sebe osuđujem,sama sebe sabotiram i ograničavam.,a ne nikakvi drugi.Taj dio trebam mijenjati.Samu sebe mijenjati,ne druge.Uhvatiti taj dio sebe za „gušu,“dobro ga protresti ,upitati ga što hoće,kako se stvorio u meni,kako me je tako zarobio,i kako uspijeva vladati sa mnom.I nastojati taj dio kad ga upoznam ublažiti.Kad god se pojavljuje u odnosu na druge i mene,osvijestiti ga.Reći :Evo ga,tu je-I ne dati mu pravo da govori,ušutkati ga,izbaciti iz sebe,jer to je strano tijelo koje se uvuklo u mene da me izluđuje,zastrašuje,zbunjuje.Mene i druge.Tek kad taj dio sredim ,kada me neće biti strah tuđeg mišljenja,koje je u stvari moje vlastito mišljenje,vlastita uvjerenja,predrasude,ograničavanja... postat ću slobodna.
Jedino u svojoj slobodi ne smijem zaboraviti da ne mislim,govorim i radim ono što ne želim da drugi radi meni.Postoji za to razlog.Mogu biti slobodna jedino uz pomisao da sve što radim vraća mi se.Kako sijem tako ću i žeti.To je kao bumerang,sve se vraća pošiljaocu…i dobro i zlo….kad tad,ne mora odmah danas.Ali kad-tad pokucat će na vrata i mislit će….gle kakvu sreću imam,ili kako je moja sudbina nesretna,ne znajući da je sami sebi to priskrbila jednom…nekim svojim mislima,uvjerenjima,željama.