TRINAESTI UČENIK
(Ivan Golub)

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

“Na tom brežuljku izgovorio je blaženstva”
prepire se Toma s Petrom
što diže mreže

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
“Učitelju
ne ljuti se što te budim”

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
Ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci
Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi

Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
- iz daleka

Nisam jedan od dvanaestorice

Mračilo se – Da li da se vratim na sigurno – Idem
- Idem još malo – Kud on to ide – U šumu -
Da nije krivo razumio moj govor u granama – Spušta
se s brijega – Na rubu je šume – Ide prema selu -
Povlači zasune – Potegnuo sam korak – Smjestih se u
smokvu preko puta – Oko mi bistro i sluh oštar -

A u dvorištu pali domaćin vatru – Učitelj ga pozdravi
cjelovom – Rađajući oganj otkriva žar dvojice -
Oko je domaćina plamtjelo – jače od vatre
Bilo je i blago
i bilo je živo

Učitelj licem okrenut prema domaćinu – Oko mu
nije suho kao grana što je podiže na vatru -
Učenici po dvorištu – Tko je najveći među njima -
A jedan ravno na moju smokvu – Onaj svijetle kose
dozva ga imenom Juda

Vino se ljeska uz vatru
Domaćin i učitelj razgovaraju
podignuta glasa
i ispod glasa
kroza smijeh
i kroza suze
Učenici raspravljaju daleko od učitelja -
Kraj zdravih ušiju ne čujem razgovor
dvojice prijatelja – Samo učiteljev širok
smijeh natkrilio vatru
I ja sam se nasmijao
i odveć glasno
i ne znam zašto
Domaćin i učitelj razgovaraju
Vino se ljeska uz vatru

Iz kamene kuće
izašla žena
Oči od srne
hod od srne
Pažljiva kao srna

Spustila se
do nogu učitelja
šutljiva

Riječi su padale
u oči srne

A iz kuće
druga žena
Lijepa kao oluja
i
Razigrana kao vjetar

Marija me ostavi samu da radim

Marta Marta za mnogo se brineš
Jedno je samo potrebno

Učitelj je ljubio Martu
njezinu sestru
i Lazara

Uznemirivao se učenik
kojeg je svjetlokosi zvao Juda

Juda se stalno odvajao od skupine
zavirivao u vrčeve uza zid
podizao poklopce
opipivao smokve

Izvukoh se iz šiblja
i otiđoh u noć

Te večeri ne usnuh
Ležaj bijaše tvrd
Noć tvrđa