jutros su me probudile suze.... opet ti.... hrabra u svojoj ranjivosti, zadivljujuća u svojoj otvorenosti....

noge me nose osunčanim poljima.... leptir jedan da dotakne mi dlan.... svatko svojim putem.... ja stranac, ovome gradu.... a on, tko zna gdje u kratkoći svog trajanja.

tada mom srcu postade jasno.... zbog tebe sam ovdje gdje sada jesam....

i uplašim se da bih te mogla i ugledati stvarnu.... kako hodaš po ponekoj od ovih mojih obala....

u svakoj ženi koju vidim s leđa, a sa kosom poput tvoje, pomislim da bi mogla to opet biti ti.... okrene li se ta jedna neka.... prema meni i očima pogleda tvog....

na svakom semaforu, mogla bi mi se ukazati ti, u nekom od auta, mahnuti iz autobusa, pretrčati cestu.... zamišljena ili nasmijana, a uvijek ponižavajuće lijepa....

okrećem glavu da ne provirim nepristojno kroz neki od niskih prozora.... jer što ako si tu, u nekoj kući tuge.... a ja ne mogu ti blizu, da te utješim....

čežnja me nosi dalje, putevima srca koje zna o beznadnosti traganja....

možda kupujemo u istom dućanu, zalazimo na ista mjesta, možda si izišla nekoliko trenutaka prije mene, ili ćeš ući tek kad ja odem....

znaš li da se nećemo vratiti nikad više.... u ovaj isti san....
znaš li da se znamo
i kada ti mimoiđeš mene kao ja što tebe mimoilazim, namjerno.

još uvijek i još svakog trena.... iza svakog ugla vreba mogućnost.... u susret da joj krenem.... u susret da mi krene.... djevojčica iz moga sna

prekrasna u svojoj ranjivosti, veličanstvena u svojoj otvorenosti