Piše: Sergej Trajković
ZAGREB - Ribe su racionalne, političari ne - životni je moto Slovenca Bože Dimnika (76), najstarijeg aktivnog ronioca na Mediteranu, počasnog konzula, svjetski poznatog biznismena i bliskog prijatelja predsjednika Stipe Mesića kojega je 1991. upoznao s H. D. Genscherom i Angelom Sodanom te tako u najgorim vremenima za Hrvatsku pomogao u njezinu priznavanju. Unatoč vezama s mnogim svjetskim političarima i gospodarstvenicima, priznaje da mu je uvijek bilo najdraže družiti se s ribama. Prije tri tjedna je ribarima s Pelješca, većinom mladićima od oko 25 godina, pomogao spasiti mrežu koja se zaplela za brod Dubrovnik, potopljen 1914. godine. Mladi ribari nisu mogli vjerovati svojim očima:
- Zar će ovaj stari ići dolje sam? Pa to je na dubini od 60 metara! Znate li vi što radite, gospodine? - rekla je Dimniku skupina mladića dok je oblačio odijelo. No, samo se nasmiješio i zaronio. Mrežu je otpetljao za desetak minuta.
- Najviše sam vremena potrošio na dekompresiju koja prilikom ronjenja na tim dubina traje više od jedan sat. To je ponekad dosadno jer morate samo lebdjeti u vodi i čekati da vam se tlak u tijelu izjednači s tlakom koji stvara pritisak vode na tim dubinama. Prilikom sličnih zarona to sam vrijeme znao kratiti igrajući se s hobotnicama ili promatrajući morske pse koji su iz čiste znatiželje kružili oko mene. Najzanimljivije je bilo na Galapagosu gdje sam viđao stotine vrsta morskih pasa i kod Aljaske gdje sam plivao s kitovima od 30 metara - ispričao je Dimnik tolikom mirnoćom kao da prepričava ishod jučer odigrane partije šaha ili neke druge zanimacije kojom njegovi vršnjaci najčešće krate umirovljeničke dane.
Za 80. rođendan odlučio si je prirediti posebnu feštu, ali ne vjeruje da će mu se odazvati mnogo gostiju.
- Za 80. rođendan zaronit ću na 80 metara dubine i time simbolično upozoriti na uništavanje Jadrana. To ću najvjerojatnije učiniti kod Visa gdje se nalazi jedna olupina bombardera iz Drugog svjetskog rata - otkrio je Dimnik.
O koliko se opasnom pothvatu radi, čak i kada je riječ o mladiću u naponu snage, najbolje znaju sami ronioci. No, stradanja se događaju roniocima koji precjenjuju sebe, a podcjenjuju prirodu. Na korak do smrti Dimnik se našao u prvim godinama ronjenja, dok je još bio neiskusan mladić koji je mislio da može protiv prirode. To se dogodilo u podmorju Lošinja gdje je ronio s bratom. U borbi s golemim rarogom (vrsta jastoga), čija su samo jedna kliješta težila oko kilogram i pol, zamalo je izgubio život.
- Vidio sam ga u jednom uskom procijepu u stijeni. Namjeravao sam ga izvući kako bih vidio koliko je velik te sam gurnuo ruku u procijep. U tome trenutku rak me snažno uhvatio za zapešće, a kada sam instinktivno povukao ruku da bih se oslobodio, zapela je u stijeni. Uhvatila me je panika, pokušavao sam se izvući, koprcao se i tako zamutio vodu pijeskom. Ništa nisam vidio i tada sam bio siguran da sam gotov. Kada sam shvatio da je zrak u boci na minimumu, izvadio sam ronilački nož u namjeri da si prerežem ruku i tako se spasim. Međutim, u tom je trenutku brat s druge strane počeo mahnito trgati stijenu i odjednom sam osjetio da mi je ruka slobodna. Tada sam prvi i jedini put podcijenio more - rekao je Dimnik.
Nakon godina druženja sa svjetskim gospodarstvenicima, političarima i zvijezdama shvatio je da je najdragocjenije trenutke svoga života proveo pod vodom, u svom najdražem elementu. Taj je svijet daleko od spletki, lažnog sjaja i raznih interesa. No, upravo je u tom svom svijetu shvatio svu strahotu razaranja jadranskog podmorja, prouzročenog upravo političkim i gospodarskim interesima od kojih posljednjih godina bježi. Opustošeno dno, kočarenjem razorene koraljne stijene, zagađenje fekalijama iz kanalizacija bez pročistača i nestanak mnogih životinjskih vrsta nagnali su ga da iskoristi svoja poznanstva i aktivno se uključi u zaštitu Jadrana.
S Dimnikom smo razgovarali u zagrebačkom hotelu Westin nekoliko sati prije nego što je otišao u posjet predsjedniku Mesiću. Spomenuvši mu onako usput propali projekt Družba Adria koji je Mesić podržao prije tri godine, a nedavno opet aktualizirao premijer Sanader, Dimnik nije skrivao ogorčenje.
- Hvala vam na toj informaciji. Nisam znao da se kod vas opet razgovara o Družbi Adriji. Sada ću Mesiću poručiti da sve napravi kako bi to spriječio. Jadran je upropašten! Mesić to zna jer sam ga detaljno upoznao s problemom i obećao mi je da će sve učiniti da se to prekine - naglasio je Dimnik.
Većinu života Božo Dimnik je proveo pod vodom. Ronio je u morima od Aljaske do Novog Zelanda, no kaže da se ništa ne može usporediti s ljepotom Jadrana. Ali ta ljepota, upozorava, nije ni približna onoj otprije dvadesetak godina.
- Naočigled sam, iz godine u godinu, promatrao umiranje Jadrana. Šokira me divlji, beskrupulozni ribolov. Ono što se događa Jadranu je kriminal jer nema kontrole izlova. Tvrdim da je u posljednjih 50 godina Jadran uništen više nego u cjelokupnoj svojoj povijesti. Znam da za to nisu krivi samo Talijani, kako se to pokušava predočiti javnosti. Oni su zbog svoje jake ribarske flote krivi djelomično za nestanak plave ribe koja živi u dubinama, ali nemaju veze s nestankom bijele ribe, rakova i školjki, koji se zadržavaju uz obalu. Kod Suska sam nekada viđao po pet hrpa s deset do 15 rakovica, a danas ih više nema. Iz broda sam na dubini od osam metara viđao kolone jastoga. Danas ne samo da ne vidim te jastoge, nego se od zagađenja više ne vidi ni dno. Kada ljudima pričam o tim prizorima, smatraju me ludim. Ne vjeruju da je donedavno Jadran toliko vrvio životom - naglasio je Dimnik.
S tugom se sjeća i prizora brutalnog izlova ugroženog cipla - bataša čije je meso, a posebice ikra, među cjenjenijim morskim delicijama u svijetu. Jato tih riba je plivalo prema ušću Neretve da bi se mrijestile, a ribari su im pripremili “dobrodošlicu”.
- Razapeli su mrežu od jedne do druge obale Neretve i sve ih pohvatali. To je bio čisti genocid. U SAD-u se takav lov kažnjava zatvorom. Opće je poznata tradicija naših starih bila da se riba ne smije loviti u razdoblju mriješćenja. To je i zakonski utemeljeno, ali zakon nema tko provoditi. Morate hitno početi štititi svoje more - poručio je Dimnik. Sa sjetom se sjeća oduševljenja legendarnog istraživača podmorja Jacquesa Cousteaua s kojim je ronio oko Mljeta 1970.
- S Cousteauom sam se vozio u mini podmornici i kada smo naišli na mnoštvo koralja, rekao mi je da ništa ljepše u životu nije vidio. Osim toga,u svakoj smo rupi vidjeli jastoga. Ronio sam nedavno oko Mljeta i više ništa od toga nisam vidio. Crveni koralj je gotovo potpuno nestao, a jastoga možete vidjeti samo ako imate sreće. Ipak, najviše me prestravio prizor obala Istre. To je hrpa ruševina nastalih ilegalnim vađenjem prstaca iz stijena. Najgore je što su javno svi protiv takvog uništavanja, a nikoga nema kada treba nešto konkretno poduzeti. Sjećam se svečane večere na brodu kod Dubrovnika, na kojoj je bio i predsjednik Tuđman. Kada mi je konobar donio mladu kirnjicu od petnaestak centimetara, nisam se mogao suzdržati, nego sam se izderao: ‘Zar vas nije sram ubijati tako mladu ribu?’ Svi su se odjednom utišali i zapiljili u mene. Pogledao me i Tuđman, kratko šutio, a onda zavikao: ‘Zar vas nije stid da vam Slovenac mora govoriti što se smije loviti, a što ne?’
- Zar će ovaj stari ići dolje sam? Pa to je na dubini od 60 metara! Znate li vi što radite, gospodine? - rekla je Dimniku skupina mladića dok je oblačio odijelo. No, samo se nasmiješio i zaronio. Mrežu je otpetljao za desetak minuta.
- Najviše sam vremena potrošio na dekompresiju koja prilikom ronjenja na tim dubina traje više od jedan sat. To je ponekad dosadno jer morate samo lebdjeti u vodi i čekati da vam se tlak u tijelu izjednači s tlakom koji stvara pritisak vode na tim dubinama. Prilikom sličnih zarona to sam vrijeme znao kratiti igrajući se s hobotnicama ili promatrajući morske pse koji su iz čiste znatiželje kružili oko mene. Najzanimljivije je bilo na Galapagosu gdje sam viđao stotine vrsta morskih pasa i kod Aljaske gdje sam plivao s kitovima od 30 metara - ispričao je Dimnik tolikom mirnoćom kao da prepričava ishod jučer odigrane partije šaha ili neke druge zanimacije kojom njegovi vršnjaci najčešće krate umirovljeničke dane.
Za 80. rođendan odlučio si je prirediti posebnu feštu, ali ne vjeruje da će mu se odazvati mnogo gostiju.
- Za 80. rođendan zaronit ću na 80 metara dubine i time simbolično upozoriti na uništavanje Jadrana. To ću najvjerojatnije učiniti kod Visa gdje se nalazi jedna olupina bombardera iz Drugog svjetskog rata - otkrio je Dimnik.
O koliko se opasnom pothvatu radi, čak i kada je riječ o mladiću u naponu snage, najbolje znaju sami ronioci. No, stradanja se događaju roniocima koji precjenjuju sebe, a podcjenjuju prirodu. Na korak do smrti Dimnik se našao u prvim godinama ronjenja, dok je još bio neiskusan mladić koji je mislio da može protiv prirode. To se dogodilo u podmorju Lošinja gdje je ronio s bratom. U borbi s golemim rarogom (vrsta jastoga), čija su samo jedna kliješta težila oko kilogram i pol, zamalo je izgubio život. - Vidio sam ga u jednom uskom procijepu u stijeni. Namjeravao sam ga izvući kako bih vidio koliko je velik te sam gurnuo ruku u procijep. U tome trenutku rak me snažno uhvatio za zapešće, a kada sam instinktivno povukao ruku da bih se oslobodio, zapela je u stijeni. Uhvatila me je panika, pokušavao sam se izvući, koprcao se i tako zamutio vodu pijeskom. Ništa nisam vidio i tada sam bio siguran da sam gotov. Kada sam shvatio da je zrak u boci na minimumu, izvadio sam ronilački nož u namjeri da si prerežem ruku i tako se spasim. Međutim, u tom je trenutku brat s druge strane počeo mahnito trgati stijenu i odjednom sam osjetio da mi je ruka slobodna. Tada sam prvi i jedini put podcijenio more - rekao je Dimnik.
Nakon godina druženja sa svjetskim gospodarstvenicima, političarima i zvijezdama shvatio je da je najdragocjenije trenutke svoga života proveo pod vodom, u svom najdražem elementu. Taj je svijet daleko od spletki, lažnog sjaja i raznih interesa. No, upravo je u tom svom svijetu shvatio svu strahotu razaranja jadranskog podmorja, prouzročenog upravo političkim i gospodarskim interesima od kojih posljednjih godina bježi. Opustošeno dno, kočarenjem razorene koraljne stijene, zagađenje fekalijama iz kanalizacija bez pročistača i nestanak mnogih životinjskih vrsta nagnali su ga da iskoristi svoja poznanstva i aktivno se uključi u zaštitu Jadrana.S Dimnikom smo razgovarali u zagrebačkom hotelu Westin nekoliko sati prije nego što je otišao u posjet predsjedniku Mesiću. Spomenuvši mu onako usput propali projekt Družba Adria koji je Mesić podržao prije tri godine, a nedavno opet aktualizirao premijer Sanader, Dimnik nije skrivao ogorčenje.
- Hvala vam na toj informaciji. Nisam znao da se kod vas opet razgovara o Družbi Adriji. Sada ću Mesiću poručiti da sve napravi kako bi to spriječio. Jadran je upropašten! Mesić to zna jer sam ga detaljno upoznao s problemom i obećao mi je da će sve učiniti da se to prekine - naglasio je Dimnik.
Većinu života Božo Dimnik je proveo pod vodom. Ronio je u morima od Aljaske do Novog Zelanda, no kaže da se ništa ne može usporediti s ljepotom Jadrana. Ali ta ljepota, upozorava, nije ni približna onoj otprije dvadesetak godina. - Naočigled sam, iz godine u godinu, promatrao umiranje Jadrana. Šokira me divlji, beskrupulozni ribolov. Ono što se događa Jadranu je kriminal jer nema kontrole izlova. Tvrdim da je u posljednjih 50 godina Jadran uništen više nego u cjelokupnoj svojoj povijesti. Znam da za to nisu krivi samo Talijani, kako se to pokušava predočiti javnosti. Oni su zbog svoje jake ribarske flote krivi djelomično za nestanak plave ribe koja živi u dubinama, ali nemaju veze s nestankom bijele ribe, rakova i školjki, koji se zadržavaju uz obalu. Kod Suska sam nekada viđao po pet hrpa s deset do 15 rakovica, a danas ih više nema. Iz broda sam na dubini od osam metara viđao kolone jastoga. Danas ne samo da ne vidim te jastoge, nego se od zagađenja više ne vidi ni dno. Kada ljudima pričam o tim prizorima, smatraju me ludim. Ne vjeruju da je donedavno Jadran toliko vrvio životom - naglasio je Dimnik.
S tugom se sjeća i prizora brutalnog izlova ugroženog cipla - bataša čije je meso, a posebice ikra, među cjenjenijim morskim delicijama u svijetu. Jato tih riba je plivalo prema ušću Neretve da bi se mrijestile, a ribari su im pripremili “dobrodošlicu”.
- Razapeli su mrežu od jedne do druge obale Neretve i sve ih pohvatali. To je bio čisti genocid. U SAD-u se takav lov kažnjava zatvorom. Opće je poznata tradicija naših starih bila da se riba ne smije loviti u razdoblju mriješćenja. To je i zakonski utemeljeno, ali zakon nema tko provoditi. Morate hitno početi štititi svoje more - poručio je Dimnik. Sa sjetom se sjeća oduševljenja legendarnog istraživača podmorja Jacquesa Cousteaua s kojim je ronio oko Mljeta 1970.
- S Cousteauom sam se vozio u mini podmornici i kada smo naišli na mnoštvo koralja, rekao mi je da ništa ljepše u životu nije vidio. Osim toga,u svakoj smo rupi vidjeli jastoga. Ronio sam nedavno oko Mljeta i više ništa od toga nisam vidio. Crveni koralj je gotovo potpuno nestao, a jastoga možete vidjeti samo ako imate sreće. Ipak, najviše me prestravio prizor obala Istre. To je hrpa ruševina nastalih ilegalnim vađenjem prstaca iz stijena. Najgore je što su javno svi protiv takvog uništavanja, a nikoga nema kada treba nešto konkretno poduzeti. Sjećam se svečane večere na brodu kod Dubrovnika, na kojoj je bio i predsjednik Tuđman. Kada mi je konobar donio mladu kirnjicu od petnaestak centimetara, nisam se mogao suzdržati, nego sam se izderao: ‘Zar vas nije sram ubijati tako mladu ribu?’ Svi su se odjednom utišali i zapiljili u mene. Pogledao me i Tuđman, kratko šutio, a onda zavikao: ‘Zar vas nije stid da vam Slovenac mora govoriti što se smije loviti, a što ne?’
‘Robert Redford obećao je snimiti film o meni’ - Mislim da sam imao prilično zanimljiv život. Od bezbrižnog djetinjstva u Beogradu gdje sam se s raznim prinčevima igrao na Dvoru na Dedinju, povratka u Ljubljanu, odakle su nas na kraju rata partizani izbacili iz obiteljske kuće, a oca poslali na robiju. Tada sam shvatio da za mene nema perspektive i odmah poslije diplome otišao u Švicarsku. Kasnije sam osnovao i vodio uspješnu firmu, a zahvaljujući ribolovu proputovao cijeli svijet. Kada sam jednom prilikom Robertu Redfordu, kojega sam također upoznao na ribolovu, ispričao što sam sve doživio rekao mi je: “Ako je pola od toga što si ispričao istina, ja ću o tebi snimiti film” - prisjeća se Božo Dimnik, koji je u javnosti poznat kao sudionik sastanaka iz početka 90-ih na kojima su rukovodstva Slovenije i Hrvatske zajednički dogovarala strategiju izlaza iz jugoslavenske federacije. Sada piše autobiografiju. |
bglavac
edin.kecanovic
