Sretoh intelektualca, s titulama ispred imena

brojnijim od zubiju,

starog dobrog znanca, stručnjaka i tako dalje,

s par uobičajenih bizarnih fraza daje mi do znanja

gotovo do sažaljenja,

(nije dozrelo doba da me ubiju)

da se posvetim onom važnom,

a nije bitak, duhu, snažnom!

Opet me prepoznaju bližnji, valjda sam neduhovit

ne volim šalu, rigidan, krut,

formalan, iz formalina ispao…

više vjerujem običnom kruhu,

na tu sam praznu marginu spao.

 

Ozbiljno kimam glavom,

skrušeno u sebi priznajem krivicu

znanac mi prigovara pravom,

-          ne citiraj Novi zavjet, reci sebi da si onaj koji jesi,

to nije nalik otrcanoj šali, vicu,

i ne okreći glavu zvijezdama i nebesi,

već odmah traži prikladno drvo, pa se – objesi.

 

Da, priznajem da sam sklon nekritički tumačiti svijet

kao tobožnju materiju, neke energije, nejasnu tvorbu

kaosa, iskona, prapočela, počela i načela,

a stvari su jasne kao dan, rođen si i moraš mrijet!

 

Odbacit valja stari nauk, ti nisi reko prvi

da živim bićem ne upravlja  duh

već pravilan optok krvi!

Izbriši iz pamćenja smutljivca Descartesa

filozofa i matematikusa

-          taj je prepun predrasuda i moralnog neukusa!

Tobože, cogito ergo sum, ukazuje na neki

čudan mehanizam uma – pa taj je samozvani tvorac

dijalektičkog materijalizma van svakog razuma!

 

Odlazim, skrušene, pognute glave,

Uzroke tajni, tobože, mrtve materije neću pronaći,

protežnost i sukladnost neću dotaći,

Dok postoje lovci za sjenama sjena,

Bit će onih što uporno gnjave,

-          prepoznah želju bolesne slave.

 

k.