Da entropija postane na kraju ono što jest..Iz nasumično otvorenih pretinaca srca, da izađe sve što poželi izaći...

Otprilike baš sve..

Otpustiti dio sebe, pa kud puklo da puklo...

Zablesirati se, iako ti stalno govore da to nije primjereno tvojim godinama..

Podivljati od ljubavi, u trenutku

i taj čaroban trenutak stisnuti u riječ ili sliku...

 

Zaboraviti na tren što su te ono naučili da moraš držati u sebi,

i sve to lijepo popratiti i glasovno: JEBE MI SE ŽIVO...

Ne, fućka mi se živo, niti ono "k vrapcu..."

Koji vrabac, koje materine?

Već se vratašca zatvaraju osjećam..

Ali sve to su tek priraslice, sa kojima živimo u simbiozi, pa smo naučili da ih ne diramo..

Kultura je milje modernog svijeta..

Znači li to da su ljudi u kamenom dobu bili divlji?

Jer ih nije imao tko dovesti u red?

Ne..Poput životinja su živjeli u dahu sa trenucima oko njih..

Kultura nosi odgovornost, a pošto je ponekad lijeno naučiti biti odgovoran, drugi su smislili sistem cenzure..

Red, rad, stega...

E pa...

Pošto smo mi ovdje svi naučeni na red, smijemo si dozvoliti malo- nered..

Onaj kreativan.. Pobacati iz sebe što želimo, pa kreirati jedan slobodan, novi dio sebe..

Tko će biti toliko hrabar, pa reći u lice: "Idi ti lijepo u materinu, danas mi se sluša ciganska glazba a on bi klasiku.."

Ili..fotka ti je preslobodna, pokrij je malo..Molim?? Baš ću kako hoću, imaj muda, pa i ti nađi sličnu...

Ili ono..

Danas seka mora biti dobra, iako joj nije do tetošenja malog brace...

Nije joj dan za tetošenje, malo bi odmorila od reda, rada, stege...

Sve u svemu, dan je stvoren za zajahati vjetar..

Born to be wild...

Igre bez granica su otvorene, ali ipak treba vladati takmičarski duh..

Nema podmetanja, šale i iskrenost su glavni pokretači.