7. OTISAK LETA

 

        Bio jedan leptirov let, koji je ostavio svoj otisak u zraku, pomno ga iscrtavši dragocjenim prahom svojih krila. Poprašen tim vidljivim prahom, obris odletjeloga leptira polagano je padao.

        Divni je sjedio nasuprot otisku, motreći mu pad.

        Dvoumio je: da li ga zaustaviti? Ili ga prepustiti sili teži? Naprosto dopustiti da se sve dogodi po sroku s već sročenim ?

        No Divni zapravo nije istinski dvoumio, jer je, gledajući taj padajući trag leptirskoga leta, uživao. Znao je: ako zadrži pad, zadržat će i užitak, ali bez one čiste raskoši trenutačnosti.

Osjetivši Njegov užitak, leptirov trag je, razblažen i polaskan, padao sve sporije. Nije mu se odlazilo iz Strančeva pogleda. Kad je bio pedalj iznad zemlje, zastao je u zraku, i trenutak, dva, mirovao. Potom je trepnuo krilima kao da će uzletjeti.

Zaboden u leptira pogledom, Divni prošapće:

“Zarobio si me, leptiru. Sav sam u tebi. Ti odluči hoćeš li poletjeti ili nećeš”.

Krila još jednom trepnuše. Bio je to pozdrav zadivljenomu gledatelju, poslije čega se otisak leptira lagano spustio na tle.

 

Divni je zahvaljivao za ljepotu odlazećega prizora, i tiho nestajao u Sebi, govoreći:

        “Tko god je tvorac ovoga, neka Mu je hvala”.

 

 

        Tko – leptir? Let? Gledatelj?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)