u utorak dogovaramo susret za subotu ujutro, da mi sredi nešto na autu.
on je Superman. u svako doba i što god treba, eto njega. ali ne, ne zloupotrebljavam to njegovo stajanje na raspolaganju. ipak, zadnjih desetak godina prepustila sam mu brigu o mom vozilu. dođe, popravi, vrati auto, popijemo kavu, ispričamo se i pozdravimo do slijedećeg kvara, problema ili razloga.
danas je subota, rekao je u 8, ali kasni. inače se pojavi svaki put pola sata ranije, nazove me sat vremena ranije, probudi me u jedinim danima kad mogu malo duže spavati.... zakasnio je danas, prvi put u 15 godina i već sam se zabrinula, kad poziv na mobitel: „di si ti? silazi, već sam ti naručio kavu“
spustim se do kafića s ključem od auta i novaca u džepu koliko sam izračunala da bi mogao koštati popravak. iako se svaki put uvrijedi kad želim platiti unaprijed. iako svaki put ne naplati. Superman sjedi na jutarnjem suncu, njegova srebrnkasta kosa blista, stavio naočale, zadubio se u novine, uredan, sređen, zgodan kao i uvijek. ugleda me, ustane, zagrli me, pokazuje rukom na mjesto pored njega i šuti.
„a di je osmijeh? što si tako ozbiljan danas? nešto si mi sumnjiv“, smijem se ja. konobar donosi samo jednu kavu, za mene. on i dalje šuti. malo je rastegnuo usne, oči mu se smješkaju.
„di je tebi kava“, pitam ja.
on konačno , promrmlja nešto kao: „mmh, popio sam, ne da mi se više ništa“
navila sam se i pričam, objašnjavam što treba, a on spustio glavu, kao čita nešto u novinama.
„ti me ne slušaš?! ej, pogledaj me, s tobom pričam“, već mi postaje čudan. ne poznam ga tako šutljivog, tako spuštene glave ni pogotovo.
„slušam ja tebe, nastavi dalje“, opet promrsi.
onda mi sinulo u čemu je štos....
„otvori usta! da si smjesta otvorio usta!“, povičem i počnem ga škakljati tako da više nije mogao održati svoju ozbiljnost. pa me u trenutku pogleda i nasmija se tako bezzubo kako ga nikad prije nisam vidjela. bez tri donja i bez dva gornja prednja zuba.
„nisam stigao kod zubara“, reče Superman. napravili su mu loše provizorne krune dok proteza ne bude gotova, i nakon neprospavane noći i neizdrživih bolova, riješio je to tako da ih je sam odstranio. zapravo, pljunuo u wc-školjku.
„znam da sam ti smiješan, ovakav krezub!“
„ma, ne, podsjećaš me na nekoga tko je bio toliko savršeno uvježban u nepokazivanju svoje katastrofe u ustima, zato se smijem, osim toga, baš si mi simpatičan ovako, prirodno unakažen....“
„aj, priznaj da sam opasan!“
„jesi! sa zatvorenim ustima si Superman, sa otvorenim si....“, u tom trenutku nije mi pao na pamet ni jedan prikladan naziv.
ali on se sam snašao: „Krezubica?!“
i ponovo prasnu u smijeh.
„i znaš što, vratit ću ti auto tek drugi tjedan, da me vidiš kako se smijem.... sa novim zubima!“
bglavac
edin.kecanovic
