Janko Razumic

Pitanja bez odgovora

 

Nakladnik: OGRANAK MATICE HRVATSKE OZALJ

 

OZALJ 2006

 

 

 

Stjepko Težak

Zagreb, 29. rujna 2004.

Recenzija pjesama Janka Razumića

U pjesničkom prvijencu Janka Razumi ća dvije su uočljive sadržajne sastavnice : hvalospjev Ozlju, ozaljskim velikanima ( Zrinski, Frankopani, Slava Raškaj ), ozaljskom čovjeku, ozaljskom krajoliku i žal za prošlošću poduprt prosvjedom protiv zlehude ljudske sudbine. No ta pesimistična prosvjedna crta, često ublažena pitanjima na koja nema odgovora, proteže se kroz obje sastavnice:

jednako onom prvom, patetičnom herojskom ili sentimentalnom i ovom drugom, problemskom, naivno filozofskom, koja vijuga među prikrivenom srdžbom i pobunom, rezignacijom i suicidnim bijegom. Toliko pitanja pjesnik nameće sebi i čitatelju, da bi zbirci pristajao i naslov «Pitanja bez odgovora.« N o time bi nepravedno bila zanemarena druga motrišta. Ponajprije pogled na one vedrije, optimističnije proplamsaje : kao što je vjera u nezaborav umjetničkoga stvaralaštva, npr. početni krug pjesama o Slavi Raškaj, i domoljubno samožrtvovanje (Obični ljudi) te vrijednost otpora  tuzi i sili (Horvatska domovina).

Nezaobilazno je i motrište usmjereno na izraz.

Kao svi prvijenci ni Razumićeve pjesme nisu bez pogrješke. Sjećam se Puškinova stiha« Mrzim ruski jezik bez pogrješke «. Nije time veliki romantik navijestio rat gramatičkoj ili leksičkoj normi, nego usiljenosti, nestvaralačkoj uporabi jezika, svjestan da i negramatički, nenormativni izraz može biti jači i sugestivniji od otrcane riječi ili od normom izglačanog, izlizanog oblika. No jezična pogrješka mora imati svoje pjesničko opravdanje, estetski razlog. Razumiću se omakne pokoja jezična pogrješka, a čitatelj je katkad u nedoumici kako da ju shvati kao pjesnički dobitak ili kao pucanj u prazno.

Uspio mu je učinak ostvaren grafički, odmakom od pravopisa. Pjesma Kuća s crvenim prozorima završava sa začuđenim promatračima « hiže « na Slavinu crtežu koji pojma nemaju da stoje pred NAŠOM SLAVOM Moglo je i ovako : pred Našom Slavom,ali pravopisna norma ne priznaje veliko slovo u zamjenici našom. Završna sintagma napisana bez pravopisne pogrješke bila bi pred našom Slavom.

A zašto sve velikim slovima? Da se istakne dvoznačnost :

«Slava Raškaj je naša« i« Slava Raškaj je naša slava ». Velikim početnim slovom N, S uzveličana j e naša umjetnica, a kontinuirani verzal izaziva asocijaciju i na drugo, metaforično značenje : « našu slavu«, diku ozaljsku i hrvatsku.

Nadobudni autor morao je brusiti svoj izraz kloneći se pjesnički neučinkovita ponavljanja istih ili sličnih riječi, izraza i srokova, ne robujući rimi pod svaku cijenu, tragajući za izvornim, svojim pjesničkim izričajem. I vodeći računa o ritmu prije svega. Meni osobno bilo bi draže da je pesimistički ugođaj češće začinjen makar i gorkim humorom, kako se očituje u pjesmama Pijetao i Muški svit. A mjesto raspjevanoga stihotvorja, katkad je ugodnije pročitati lirske sličice predstavljene s tek nekoliko stihova kao u Šumi i Kišama.

Prvu zbirku Janka Razumića svakako valja pozdraviti jer plamti snažnim osjećajem ljubavi prema Ozlju i Hrvatskoj, prema prirodi, ljepoti, ljubavi, općem dobru i pravdi. To je misaona i osjećajna osnova svih njegovih pjesama. Zajednička im je potka tradicionalna verzifikacija, osnovni ton, rječnik i stil, u kojem se naziru tek neznatni tragovi modernoga pjesničkog izraza.

prof dr. Stjepko Težak

 

Slava Raškaj

 

Dok gledala je predivno cvijeće,

dok gazila je seoske pute,

čudom je gledala malene ptice,

pitajući zašto, zašto šute.

Ko dijete malo stalno se pitala

zašto tišina caruje svijetom,

nije ni slutila djevojka čedna,

s tišinom će živjet, prijateljevat sa sjetom.


Prstićima nježnim pitala bi mamu:

Zašto tišina posvud j e, mama?

Majka bi tužno pognula glavu,

zašto je tako, znala nije ni sama.

I sama bi tada pognute glave

iz sobice izašla svoje,

poljem bi šetala, rijeci se divila,

za prijatelje izabrala papir i boje.

 

janko.razumic@gmail.com