možda smo se susreli ponovo onog ljeta, kako bih konačno shvatila da sve ove godine nikada nisi prestao vjerovati u nas.... iako su te ponekad obuzimale sumnje i strahovi.... svaki put si mi rekao da si za razliku od mene još uvijek onaj koji vjeruje.... jer ako oboje izgubimo vjeru, sve bi moglo izgledati besmisleno.... a nije.

danas mi kažeš da osjećaš kako gubiš tu vjeru i da se pitaš otkud sada bol.... zašto je tako teško oprostiti se od osjećaja....  ni jedan naš fizički rastanak nije toliko bolio.... i da si znao jer si vjerovao da ćeš me uvijek iznova držati u svom naručju.... da ne želiš više sanjati gledajući u nebo koje šuti i ne odgovara.... da sam prečesto otišla bez riječi, da si me prečesto uzalud dozivao.... ne boli te sumnja da te možda nikada nisam voljela, ne boli što ti se činilo da prezirem tvoju ustrajnost i izdržljivost.... čekanje nesvojstveno muškarcu.... i strpljivost koju ja nemam....
ne boli te moja vjernost onome koji nikada nije i neće nikada zauzeti tvoje mjesto.... samo da sve bude u skladu s etikom koju sam sebi zadala.
boli te strah da sam odbacila sveto značenje svakog trenutka provedenog s tobom.... da sam se oglušila na tvoju čežnju jer nisam prepoznala tvoju posvećenost.... da.... koliko još ljeta i zima, koliko još života i umiranja.... čemu sve to i ima li smisla.
noćas čitam te tvoje riječi.... noćas osjećam da možeš okusiti svaku moju suzu....

valja prehodati tisuće i tisuće kilometara.... tisuće i tisuće puta biti obmanut.... zablude se nadovezuju jedna na drugu.... a valja jednom i progledati.... prije ili kasnije prepoznati istinski smisao svog putovanja....
tada se možeš u sebi pomoliti za svjesnost i zahvaliti za saznanje da više nisi opsjednutost potragom za istim onim pored čega prolaziš u zasljepljenosti.... kroz sve strahove, u beznađu i nevjerici....
znaš za one trenutke kada se istovremeno osjećaš ispunjeno i prazno.... znaš pakao i raj.... sve ti se prikazalo.... kako je kada padneš i kako je kad lako je....
bez obzira na sve što znamo.... ponovo ćemo proživjeti bol.... i ponovo ćemo proživjeti radost.... bivat ćemo u njima opet i opet, ali nikada se nećemo uzdignuti iznad boli.... svoje ili čije god.... nikada iznad radosti.... svoje ili čije god....
to je ono što se može nazvati prosvjetljenjem.... ako takvo nešto uopće postoji.... to je možda ona luka ljubavi čija svjetla nikada ne gasnu....

danas ti neću napisati pismo.... danas sam kupila kartu da odletim tamo gdje ćeš biti u vrijeme kada jesi tamo.... jer pisma.... ta naša pisma samo me rastužuju.... zašto ih uopće otvaram?
zato.... ovaj put ćemo se isplakati zajedno.... i neću te nazvati da slušam tvoj smijeh preko telefona.... ovaj put ponovo, gledat ću tvoje oči kako se smiju i ljubiti te pod svjetlima onog istog grada gdje sam se od tebe uzalud skrivala.... i reći ću ti ono što nikada nisam, jer nisam znala tako kao ti.... reći ću ti da vjerujem.