Iz tamnih dubina, s nebeskih visina 

na život sjuri se bez glasa.

Kljunom u trenu zastakleni oči,

Sve postaje štura, bezvrijedna masa.

 

Koščatim pandžama po utrobi ruje

ostavljajuć strvinu da trune.

Kad polomiš joj krilo, pritaji se i čeka

pa nenadano iznova sune.

 

U pohodu zlokobnom pomori sela,

u gradove pustoš donosi.

Crnim perjem sve zavije u crno,

ne birajuć, sve kosi, kosi.

 

Bogatstva silna nagomilati možeš,

no vrana kad sjedne ti na rame,

proklet ćeš život što uzalud ode

i svijetlost utopit sred tame.

 

Samo ta ptica svima je ista, 

jednaka je kralju i robu.

Pozobat će dobro i pakost,

pozobat će sreću i zlobu.