Filozofije postoje da se mudrost pretresa, iz jedne posude u drugu..da se prosijavaju misli kroz sito ulovljenih trenutaka, pa ono što ostane, brže, bolje spajamo sa već postojećim mislima u nama, i tako...nastaje pravi patchwork, kojim se prekrivamo, kada zagusti..
Filozofirati je najlakše iza zidova.. Koji su sačinjeni od svega i svačega, da bi sakrili našu najskriveniju unutrašnjost, sa kojom većinom nismo zadovoljni, kao i sa svime.. Hrpa nezadovoljnika, koji ne vole biti to što jesu, pa grade kule i tvrđave za sebe, odakle pokušavaju kraljevati, uporno skrivajući svoje porijeklo, koje se Ludom naziva, a zapravo je bogatije od Kralja...
Zidovi mentalni, zidovi virtualni, zidovi emotivni, zidovi od magle, zidovi od oblaka, zidovi od kamena, zidovi od nazidanog samosažaljenja, zidovi od "kakvi moramo biti" uzora, zidovi koji nas čuvaju od predatora, zidovi koji nas čuvaju od egzegutora, zidovi koji nas čine sigurnima, zidovi plača u kojem Bogu ostavljamo papiriće ispisanih grijehova, zidovi dobrih namjera, zidovi obljepljeni maskama, koje čuvamo, kada izlazimo izvan zidova..
Čini se otužna konstanta života, i pomalo pesimistična opcija koja se vrti unedogled..
Zidovi, filozofije i maske...
I gdje je protuteža tim prevladavajućim aspektima sadašnjih trenutaka?
Pokušamo li zamisliti život bez svega toga, osjetit ćemo na momente prohladne vjetrove stvarnosti, koji nam prolaze kroz kosti, jer, maknemo li zidove, maske i filozofije, ostajemo goli, ranjivi, prvo pred samim sobom, a onda pred drugima...
I prestrašimo se mogućnosti, da nas rastrgaju demoni koje smo sami stvorili pokušajima stvaranja onog što nismo mi, gušeći naše istinsko Ja, koje smo oslabili, misleći da se čistom Ljubavlju ne može obraniti od strelica laži odapetih iz tame..
Tko ima hrabrosti izaći bez maske, i porušiti zidove, tome posuđena filozofija nije potrebna..
Mudrost je ostati ranjiv, mekan i griješan, i kao takav izaći pred porotu bezgrešnosti..
Porota će pokušati osuditi, ali konačnu odluku neće donijeti niti ona, niti izabrani sudac, nego Onaj, koji se u predvorju šutke sakrio, i čeka svoju posljednju riječ, kao oslobađajući svjedok..
Koji će sve nametnute koncepte savršenosti, raspršiti kao mjehur od sapunice, i pokazati da smijemo biti upravo to što jesmo, makar pred očima svijeta osuđenici na doživotno zatvaranje..
Zapravo, oni koji su iza zidova, već su samim time sebi presudili..
Tko se uspije izboriti u borbi sa samim sobom, taj je već na putu ka svom vlastitom izbavljenju...