i najveći kaos ima svoj neki red.... sve se nadovezuje.... svaka naredna sekunda logično i savršeno slijedi onu prethodnu.... vrijeme tako teče noseći u sebi običnost i naviknutost.... sve do onih trenutaka i susreta, iskustava i događaja koji su toliko potpuni da dovode u pitanje savršenost svega onog do tada doživljenog....
i osjećaš da ti se upravo dogodio vrhunac inkarnacije.... ono nešto što ni jedno novo vrijeme i ništa drugo više ne može nadomjestiti....
ti to znaš.... i znaš da boli.... a bol traje dugo.... jer se ne mjeri sekundama koje se nadovezuju.... ni danima u koje ne propušta radost.... tuga zauzima prostor, ne pitajući za odobrenje....
ti znaš da sve buduće što nadolazi, nije ni blizu tako čarobno, ni tako posebno.... da se ikada više u potpunosti predaš.... ipak iz dubine srca šapćeš.... hvala ti Bože.... hvala za ovo prekrasno iskustvo.... i u stanju si još nebrojeno puta proživjeti osjećaj one iste posvećenosti koja u svemu prepoznaje smisao....
zahvalnost poput toplih zagrljaja obavija tvoje srce....
ponekad te obuzme čežnja, dakako.... kao hladan vjetar što nanosi sjećanja.... ili sitna kapljica krvi od uboda još jedne iglice....
ipak otkrivaš.... milost zahvalnosti....
kao snagu iscjeljenja od tuge za neizmjernom ljepotom neponovljivih trenutaka.... kao naknadu za nepovratnost.... nagradu za hrabrost puta tvog srca....
da sačuvaš svu proživljenu ljepotu.... da ne poremetiš jedinstvenost.
bglavac
edin.kecanovic
